Istorija prirodne nauke govori nam o fascinantnoj epizodi vezanoj za ime Johana Keplera (1571 – 1630). U razmišljanjima o arhitekturi Svijeta toliko je bio preokupiran mogućim smislom geometrije da je rešenje opčinjeno tražio u inspirativnoj jednostavnosti prostih stereometrijskih oblika. Držao je da neporeciva simetrija tijela kao što su kocka ili ikozoedar mora imati udjela u grandioznosti Kosmosa. Duša čovjekova koja je sazdana da opravdava harmoniju, upućuje i pjesnika i fizičara da u ljepoti vidi proplamsaj istine a u otmenosti pojave iskaze dubljeg reda. Mnogi njegovi napori u tom smislu završili su u još nenapisanoj antologiji poezije prirodnih nauka, ali je temeljna filozofija postupka, a to će reći: vjera u simetriju zakona i pouzdanje u znakovitost harmonije, još uvijek vidljiva u naučnom metodu naših dana. Pa i sam Ajnštajn (1879 – 1955), vjekovima kasnije, posredno afirmiše keplerovsku opsjednutost geometrijom kroz pronalaženje istinske sprege materije i geometrije u njegovoj teoriji Opšte relativnosti. Ali napustimo sada ove teme eksternoga Prostora i posvetimo se, kroz nekoliko redaka, slavi geometrije u poslovima uređenja duše u našem Mikrokosmosu.
Samosvijest građanina, ne čini li vam se, nastaje sa razvojem tananih osjetila za geometriju. Za početak, valja da nas podiđu žmarci od gospodstvene harmonije mreže ulica u gradu. To je dobar znak kad nas ne teroriše kontinualno sjećanje na predačke kozje staze. Koliko puta, evo, vidimo da je travnjak pred nama upropašćen jer pješaci nemaju namjeru da uvaže istina duži, no geometrijski pravilan put ulicom ili trotoarom ili obilježenom stazom. Kad vidim taj drski, utabani prekršaj, pomislim: moji zemljaci su vrijedni ljuđi. Šta drugo, dragocjen im je svaki metar. Ne žele, ne mogu da izgube nijednu sekundu u svojoj zahuktalosti. Negdje žure, gdje se mora stići bez zakašnjenja. Ali, taman posla! Ništa površnije od takvog utiska. Bio sam u prilici da osmotrim jednog deliju koji je žurnim korakom, ne dvoumeći se, presjekao preko travnjaka, još malo skratio put na način kako niko do tada nije (kreativnost!) i odmah iza parka zasjeo u kafanu; klatio je nogom i ispijao pivo.
Reći ću vam nešto. Ne postoje ozbiljni izgovori da se masovno i revolucionarno ide po hipotenuzi. Evo primjera. Ako koračate pet metara po hipotenuzi, koliko ćete uštedjeti vremena u odnosu na uljudno hodanje po dvjema katetama koje iznose, kao što je i gospodin Pitagora (ja uvijek kažem gospodin Pitagora, a nikad gospodin Legija) znao, tri i četiri metra? Jeste, dobro ste uočili, put će vam biti kraći za dva metra. Šetajućim hodom od dva metra u sekundi, ušteda u vremenu je jedan mrtvi sekund. Eto toliko. Sad ćete mi reći da naše vrednice znaju šta će sa tim jednim sekundom…
Učimo se geometriji: Ona je inicijacija uljuđenja, pomogla je svakom od nas da krenemo stazom građanina. Poštujmo geometriju: Moglo bi se svakome savjetovati da od kartona napravi mali ikozoedar te da mu je povazdan pred očima, možda na radnom stolu ili na polici u portiku gdje će nam dušu opominjati na božansku misiju razumnog poretka u nama. Ako preskočimo ovakve vježbe pravilnosti, propustićemo da uočimo više forme geometričnosti o čemu smjeram evo sad da kažem ovoliko:
Okačite na okrečeni, bijeli zid vaše sobe mapu Crne Gore, najbolje dimenzija jedan metar puta jedan metar. (Ako je nemate, zašto je nemate?) Sjednite na udobnu stolicu, dobre su one od suve bukove daske iz Biogradske gore; smjestite se na tri metra od mape.
Gledajte granice Crne Gore. Vi vidite obrise pitomog Lava u kondiciji. Malo je, odnečega, začuđeno zinuo; eno mu gornja snažna vilica oko Rožaja a donja zdrava oko Plava. Oko mu je ispod vjeđe gore Sinjajevine; gleda na sjeveroistok. Vidi se moćna i raskošna griva u zaleđu Durmitora. Načuljio je uši ponad Pljevalja i sa nekom malom nelagodom sluša nikad usahli balkanski žamor. Ima ogrlicu od Rumije i na njoj medaljon Skadarskog jezera. Dobar je to jedan Lav i njegova je slika s pravom na Crnogorskom grbu.
Ako još uvijek ne vidite geometriju granica građanske Crne Gore u gore opisanom smislu, vježbajte. Ne dozvolite da ste i dalje u onoj gnjecavoj, ne-građanskoj gunguli, kojoj geometrija ne znači ništa, koja baza kako joj se prohtije, gazi što se ne smije gaziti i drsko ponižava Lava. Mene muči jedno sjećanje:
Parlamentarni prijevremeni izbori u Crnoj Gori održani su u neđelju 22. aprila 2001. Natpolovična većina dala je glas onima koji su obećali samostalnu državnu geometriju i harmoničnu simetriju u arhitekturi naše istorijske projekcije.
Koji dan kasnije, visoki, a niski, savezni dužnosnik bijaše razjaren razgrnuo mapu u jednom beogradskom televizijskom studiju! Kažiprstom pokazuje (pritom se zabrinuto, i slavodobitno, pita: može li kamera tu geografiju da zumira? Može.) rubne i još neke oblasti u okviru Crne Gore koje su glasale za mrsku opciju; hoće da kaže, tamo žive građani drugog reda – a najradije bi rekao da uopšte nijesu građani. Govorim o napadu na geometriju Crne Gore i simetriju biračke duše.
Državni činovnik, dakle, javno nas podučava, da nemamo svi ista prava. Veće je pravo Vasojevića od prava Nesojevića. Ne mogu Omerovići biti što i Homerovići, bre! No hvala bogu da postoje televizije, koje će tu jednostavnu istinu prenijeti svima, odmah i jasno! Valja obezličiti geometriju okuženih regiona
Bio je to akt huljenja na jednog Lava.
Koliko puta se mora reći da ustavobranitelji krše ustav, pa da ta izjava izgubi snagu kao banalna? Gledaoci su bar imali jednu trenutnu satisfakciju: Dok je uvaženi kažiprst na geografskoj karti rasprostrtoj u beogradskoj TV stanici pokušavao da lociranjem rubnih moralno amorfnih oblasti izazove netoleranciju i smrad drugoga, kamera je po zakonu nebeske pravde zumirala nešto crnog blata ispod predsjedničkog nokta. Tako je bilo! Nema mjesta čuđenju što će možda uskoro vijesti – da niču na društvenom bunjištu rasističke pečurke ludare (u Nišu, Zemunu ili drugdje) za trovanje romske zajednice – postati banalne u okruženju nepodnošljive moralne tuposti.
Poput mnogih, i Crnogorci se rađaju sa pismom preporuke (Letter of Recommendation). U tom se dokumentu kao konstanta pominje jedan Lav. Ostalo sami ispunjavamo. Taj Lav nije pećinski crtež. Vječan je u sopstvenom ambijentu. On je istorijska geometrija i geometrijska vizija. Nije crtež. Kontura je jedne cjeline. Dakako da znamo zašto Arhizadrti insistiraju da su te granice crtali AvNojevi sve držeći glave u pijesku. Nadaju se da će se i za taj crtež, kao i za svaki, naći neka gumica.
Ali, ne.