E, sve je manje razgaljujuće dokolice; prorijedile su se prave prilike da se odigra partija šaha. A šteta! Koliko god hvalili liberalni kapitalizam od kojeg neko cokće a neko cvokoće, naiđe dan kada biste vodili ljutu neprofitabilnu bitku drvenim figurama, puni vedrine i kantovskog ushita od ogoljene ljepote i jedinstvene kontemplacije.
Šah sam rano naučio od oca. On je zapazio da je protivnik zabrinut ako ga smjesta srčano napadneš, te je u tu svrhu već u trećem potezu postavljao damu na polje b6. Nikad nije predao partiju prije mata. Taman posla. Vajkao se kad izgubi figuru bez kompenzacije, ali u Crnoj Gori to nije ništa dramatično.
Strateškim dubinama u šahu učio me je profesor i majstor Maksim Lutovac. Jedne godine je bio i oficijelni šampion Crne Gore. Napisao je obimnu knjigu Šahovski vijenac, o šahu u našoj postojbini. I jedan sjetni životopis rano preminulog autentičnog talenta Bata Kontića – Balada o Vladimiru. Danas šahovskog pustolova Maksima možete sresti u starome Crnogorskom gradu Baru, kako šeta širokim ulicama i zabrinuto gleda đe se lomi more o mramorje podno tvrdog rta Volujice.
Stigao sam da pročitam i po neku šahovsku knjigu. Zapamtio sam da je ruski velemajstor Krogijus upozoravao na čestu i opasnu grešku koja se zove zaostala slika. Vi mislite, na primjer, da vam je top još na važnoj poziciji f1 – ali ne, potez prije ste ga pomjerili i proračun vam u ovom momentu ne vrijedi ni lule duvana!
Pomalo pompezno, među šahistima se često zapodijeva tema: šta je šah? Pokušavaju da odgonetnu, čega je više u tom plemenitom pletivu: umjetnosti, nauke ili igre? (Oni kojima je to kocka, odavno imaju pročišćene pojmove.) Zbilja, šta reći? Niko ne sumnja da bi se našlo vještih sastavljača definicija, ali smo s pravom prepadnuti od onih nategnutih, formalno sveobuhvatnih sudova, koje na kraju malo ko razumije, a niko ne cijeni niti upotrebljava. Na primjer, svakako ste čuli za zakonsko određenje, šta je to saobraćajna nezgoda? Realna negativna društvena pojava koja nastaje kao “nus proizvod” snažnih odnosa ljudskih, socijalnih, tehničkih i prirodnih faktora u sistemu odvijanja saobraćaja. Ajte, molim Vas.
Sve u svemu, jednoga su dana ta mudrovanja dosadila velemajstoru Aleksandru Matanoviću pa je napisao knjigu Šah je šah. Koliko se sjećam, mišlju i primjerima stvaralaštva oštro je stao na stanovište da nijedna autentična djelatnost nije ništa drugo do ona sama. Ne treba je tumačiti pojmovima izvan nje, metod ne daje rezultate. A vjerovatne su i manipulacije.
Navode me ove zgode da vam ispričam, uljudni Crnogorci, kako sam prošlog ljeta, šetajući iza Jejevica, sreo jedno čeljade. Ide mi u susret plećati seljak srednjeg rasta, u fanjeli. Još iz daleka, kako čkilji, kako se izvija i kočoperi, vidim da hoće neku caku da saopšti. Rukujemo se; ima snažnu šaku, fino i izražajno lice, koža mu crvena na jagodicama, već sijedi iza ušiju. Nepitan, nestrpljivo i razgovijetno me obavještava: “Ja sam Crnogorac!”
Ćutim, ne znam što dalje da činim sa takvom trivijalnom informacijom. No on čeka; nešto moram reći. Mislim, je li uputno da ga pohvalim – bogme ih nema mnogo koji se tim diče Dobro vidim, nije zatvorio usta. Vire mu žuti zubi i crne mu se i škrbine i oči, sprema se nekog vraga da likuje, odlučno je podigao desnu ruku sa tri ukočena kvrgava prsta, i najzad nastavio: “Ali ja sam i Srbin!” Krenuo sam dalje. Beznadežan slučaj. On se osvrće, očekivao je da ga pitam – kako sad? Viknuo je za mnom (kao da sam to pitanje i postavio): “Pa tako, nijesam Turčin!”
Naravno da sve ove replike nije on izmislio. Servira ih po Crnoj Gori neko ko suptilnije zna kako perfidno lako i površno otrovati težačku dušu. U centru mesijanstva, koji je van Crne Gore, planirana je priča, koju valja posijati po Crnoj Gori, da je pojam Crnogorca šupalj. Da ta riječ ništa ne znači van odrednica koje su van nje! Da je to besadržajnost koju tek treba opredmetiti. Postoje živi ljudi, postoje aktivne partije, koje svakog dana, od 6 ujutru, u toj i toj kafani, pojašnjavaju ljudima da su tabule raze, i da će se realizovati tek kad popovi i akademici odonud ispišu srpsko ime na pustoj, intaktnoj sivoj moždanoj crnogorskoj masi.
Prevara je smišljena da funkcioniše na dosta jednostavnoj logičkoj smicalici. To je ona pamet koja bi pokušala da na pitanje: “šta je metal?” odgovori “materijal koji nije drvo”. Time se nijesmo makli s mjesta; ostalo je još beskonačno mnogo stvari koje možemo eliminisati kao kandidate za definiciju metala – metal nije sir, nije vuna, nije pleksiglas… – i mi još uvijek ništa pozitivno ne znamo o sadržaju razmatranog pojma. A dabome, drvo ne spada u metale. Crnogorac, koji nije Turčin, na volšeban heuristički način postaje kandidat za Srbina! Za čim neće sve posegnuti perverzna kolaboraciona nesamosvjesna jedinka. Lanac zaključivanja mora se odjednom prekinuti: Crnogorac nije Turčin, nije Moldavac, nije Aboridžanin. Pa, stani, dođavola, mora da je Srbin! Ne može biti da nije niko. Jer ne smije biti definisan kao autentičan. On postoji jedino ako bude prepoznat kao jednak nekom već postojećem, spoljašnjem, van-njega-samog egzistirajućem badži. E.
Boje se od samorealizacije Crnogoraca kao od kuge. On se ne smije osjećati i djelovati kao self-sufficient subjekt! Crnogorac samopodržavajući entitet – to nikako! Mora mu se šest puta dnevno reći (i prije i poslije obroka) da on svoju porciju nije zaradio, da je ne može zaraditi, i da se ne nada da će ju ikad sam sebi obezbijediti! Tako: zadrto, misionarsko nametanje Crnogorcima importovanog identiteta samo je manifestacija jedne partijske od-ranoga-jutra cvrcnutosti; koja drži da su svi ovdašnji nastali od Srba (a najbolje ako prihvatimo da se to desilo frakcionaškom komunističkom destilacijom na burnoj revolucionarnoj vatri). Vjerodostojnost ove propovijedi nije tvrđa od one tipične učeničke omaške da je čovjek nastao od majmuna. Ne, vele biolozi; te dvije specije imale su zajedničkog pretka.
Dakako, nema nijedne antropološke relevantnosti koja se može ili smije osporiti homo sapiensu iz Crne Gore. Nema nijedne nijanse na skali etičnosti kojoj se može ustanoviti manjak u spektru crnogorske čovječnosti. Nema nijednog državnog atributa koji bi bio stran, volšeban, neodrživ i neprimjeren Crnoj Gori. Nema nijednog svojstva koje krasi ozbiljne samo-razvijajuće narode a koje se ne bi moglo prepoznati među Crnogorcima. Nema tog istorijskog argumenta kojim se može zamahnuti po kičmi ozbiljne, krvave, znojave, slobodarske, nekalkulantske crnogorske uspravnosti u hodu kroz vjekove. Zbog toga, kao u očaravajućoj, umnoj igri šaha (koju je Bergman posudio za simbol čovjekove prometejske sukobljenosti sa smrću) moramo odlučno stati na reper poganluku i objaviti:
Crnogorac je Crnogorac. Nema tu podrazumijevanja, čuvajmo se psihološkog efekta zaostale šahovske slike. A ne postoji namjera da ikome naškodimo (Primum non nocere).