Prije sto godina, u komuni vodećih naučnika pratilo se pomno šta će o nekom aktuelnom problemu reći blistavi um prirodne filozofije, Holanđanin Lorenc (Hendrik Antoon Lorentz, 1853 – 1928). Zapravo, tek poslije Lorenca je postalo uistinu jasno šta je suština teorijske fizike i koji se dometi od nje očekuju; ona se, kroz Lorencov tretman fizičkih tema, rađala i bukvalno je u njegovim djelima stekla svoju autentičnu definiciju. Tako da se može razložno reći da je Lorenc i prvi teorijski fizičar u istoriji te nauke. U svakom slučaju je prvi teorijski fizičar koji je ponio Nobelovu nagradu (1902, zajedno sa P. Zemanom).
On sam je vidio svoj život u srećnom znaku posvećenosti razumu i razumijevanju. Pisao je: “Kako je to čudesno: identifikovati istinu, propagirati nauku i – u granicama svojih mogućnosti – doprinositi razvoju nauke.” Njegovi biografi otkrivaju upečatljivu bizarnost: mali Lorenc je dosta kasno progovorio; bližio se školskom dobu, a znao je tek nekoliko fraza; ali vidimo – kad je u zrelom dobu došao do riječi, imao je šta da kaže i svojom preciznom rečitošću zadužio je čovječanstvo (zapamćen je i kao obdareni poliglota, koji je tu vrlinu izdašno koristio na naučnim simpozijuma, a na opšte dopadanje i u korist svih kolega)!
Dug je spisak njegovih doprinosa. Ne pledirajći na potpunost pregleda, recimo slijedeće u ovoj prilici. Razradio je početkom prošlog vijeka klasičnu elektronsku teoriju metala; ona je svojevremeno bila vrsno naučno dostignuće koje je iznjedrilo niz odličnih fizičkih ideja i tehničkih rezultata. Koncept klasičnog elektrona povezao je sa pročišćenim idejama Maksvelove teorije elektromagnetskih fenomena i dobio moćan teorijski aparat za tretiranje svojstava supstancije i dublji uvid u strukturu materije. Vremenom je ta teorija, kako već biva, dopunjenja i usavršena, ali i danas ima zapaženu upotrebu, naročito u pedagoškom radu (moji studenti uče tu teoriju, u mnogo čemu bitnom, onako kako ju je njen pronalazač formulisao). Mnogo je doprinio da ode u zaborav nametljivi, a nepotrebni, imidž etra (jedna ideja koja je dugo i uporno pratila fizičke teorije kroz cio devetnaesti vijek). Na radikalan način je uneo red u tretiranje fizičkih fenomena vezanih za pokretne sredine. Stigao je tako u samo predvorje specijalne teorije relativnosti i otškrinuo vrata te slavne odaje; danas nose njegovo ime čuvene vremensko-prostorne transformacije koje prate fizičke zakone u inercijalnim sistemima referencije.
Čitao sam u mlađim danima njegovu knjigu Pokušaj jedne teorije električnih i optičkih pojava u pokretnim telima (Lajden, 1895); ovaj jedinstveni i znameniti tekst i danas se, poslije duga vremena, upija kao prozračno, zanimljivo štivo; knjiga je odavno slavna i već rijetka, muzejska stvar (posjeduje ju Univerzitetska biblioteka u Beogradu i pritom joj posebnu draž daje na prvoj stranici posveta – Mihaila Pupina).
Unaprijedio je molekularnu optiku. Dao je niz priloga u teoriji zračenja i kvanata. Upečatljivi su njegovi radovi u termodinamici i statističkoj fizici…
Ali vrijeme donosi nove ljude i svježije ideje. Ostarjeli Lorenc jadao se jednom, koristeći svoj fini ironični i samoironični diskurs: “Koliko danas, izlažem pomoću elektromagnetske teorije da elektron zrači ako se kreće po zakrivljenoj putanji. No već sjutra evo ja pričam tom istom auditorijumu da elektron koji se vrti oko atomskog jezgra ne zrači!”
Kvantno-mehaničke ideje koje su se burno razvijale u drugoj i trećoj deceniji dvadesetog vijeka znale su tako i u očaj da bace odlazećeg korifeja. Jednom je rekao: “Više nijesam siguran da je moje djelo išlo u pravcu objektivne istine; i ne znam, što sam živio; jedino žalim što nijesam umro prije pet godina, kada mi se još uvijek činilo da su stvari jasne.” Ova potresna iskrenost, ova neutješna rečenica lišena svake patetike, prerasta u paradigmatičnu dramu kreativne ličnosti suočene sa granicama sopstvene moći i ponorom biološkog kraja. Danas, ona nas dodatno uvjerava u veličinu fizičara H. A. Lorenca, stanovnika svijeta, predvodnika cijele plejade holandskih naučnika (Van der Vals, Vant Hof, Kamerlig Ones) koji su se iznjedrili iz grmena… nevelikoga.
Jednako uspješan bio je i kao pedagog; imao je on pokret učenika i sljedbenika. Pričaju da je Pol Erenfest, i sam znameniti fizičar, potresen smrću svog učitelja, pao u postelju ozbiljno bolestan, da poživi potom samo još neku godinu. Tomson je primijetio da je posle Lorenca nauka postala više nego ikad internacionalna i ocijenio da ničiji lični doprinos tome nije bio veći od Lorencovog doprinosa. Luj de Broj (kažu i Brolj) je naglasio da je Lorencovo trajno zavještanje formirana zgrada klasične fizike koja je svetionik u svekolikom neimarstvu prirodnjaka. Ali:
Najljepše je o velikom učitelju i kolegi govorio Albert Ajnštajn. Kratku i tačnu pohvalu izrekao je nad odrom 1928. godine. Kasnije, godine 1953, na stogodišnjicu rođenja, publikovao je članak H. A. Lorenc, stvaralac i ličnost. (Može se naći u Ajnštajnovom zborniku Moj pogled na svijet). Ajnštajn je pisao nevelike, a epohalne tekstove; takav je u svojoj vrsti i ovaj. To je jedna lucidna kratka istorija fizike i kognitivnog prevrata vezanog za Lorencovu aktivnost. I sad:
Pored svih Lorencovih doprinosa koji se slave do dana današnjeg, u trenu sjećanja na tog giganta ljudskog uma Ajnštajn je izdvojio i citirao dvije kratke misli znamenitog Holanđanina: 1) “Srećan sam što pripadam jednoj naciji koja je premala, da počini velike gluposti.” 2) “Ne bih volio da živim u svijetu u kojem ljudsku sudbinu određuju moć i sila.”
Što sam se latio ove teme, pred dobronamjernim a koncentrisanim čitaocem Crnogorskog književnog lista? Vrijedi se zamisliti nad Lorencovom anticipacijom kritičke mase zla! On izriče pohvalu svojoj brojno skromnoj i prostorno nevelikoj otadžbini, baš sa aspekta principijelnog odsustva lančane reakcije zla što ga isijavaju moć i sila hipertrofirane socijalne mašinerije! Kriminalni naum koji hoće da pokulja sa imperijalnih prostora, tragičan je, širi se apokaliptično. Bar smo tu sliku zapamtili sa stranica svjetske istorije. Razularene opake moći uvijek su opsjednute populističkim snom integrativnosti. Sjećate li se čovjeka koji je govorio: “Beograd, Podgorica, Pale i Knin treba da govore jednim glasom.” Avanzovao je, i još će! Pijani od vizije veličine, jedni pod jedim barjakom, vjesnici nesreće u svim milionskim narodima skloni su popijevci tipa Ko to kaže, ko to laže… Zar taj zloduh trućanja o umnožavanju, bujanju, bratimljenju i spajanju, rastu i hipertrofiji nije onaj isti vonj koji je i nas, ponekad, znao da obruka (pohod ka Skadru, i još malo dalje; pohod ka Konavlima, i još malo dalje…)? I male zemlje indukuju s vremena na vrijeme zapažene gluposti; ali velike, kabadahijske i zulumćarske tvorevine mogu i hoće da promovišu produžene megagluposti. Sa koliko se uviđavnosti, ali odlučno, H. A. Lorenc distancira od njih!
Pa se takođe treba zamisliti nad potresnim utiskom koji je ta misao proizvela na, po opštem uvjerenju, najvećeg fizičara svih vremena (A. Ajnštajn je u jednoj nedavnoj relevantnoj anketi ponio taj epitet); da, to je onaj razbarušeni njemački Jevrej sjetnih očiju koji je jedva umakao živ ka Americi, dok mu je za petama kuljao mrak nacizma iz jednog ondašnjeg imperijalnog hironijuma.
U momentima kad maliciozni (o, bilo ih je, tušta i tma; mnogi su još živi i bljuju zelenkasti ijed u pravcu Mediterana) potegnu argument malosti protiv moje Crne Gore, uzmem tu Ajnštajnovu knjižicu, ona se sama otvori na 47. strani – i čitam pažljivo šta se prenosilo s koljena na koljeno, od jednog do drugog umnog prirodnjaka: da su male države ponos svojih građana.
One ne prave velike gluposti.