Uz sve nedaće koje su nas stigle protekle decenije, imamo na djelu i mučne pojmovne konfuzije. Ponešto iz te znane nam torbetine posledica je opšteg usložnjavanja društvenog života, ali nije mali doprinos ni manipulatornog, svesnog zamagljivanja sadržaja i granica pojmova, sa ciljem da se napravi prostor za napuštene pokrete, trule ideologije ili nezrele političke ideje. Ovdje želim, u sklopu tog kompleksa, da se osvrnem na važan sindrom interakcije vjere i nauke, u sklopu događaja koji su aktuelni ili to lako mogu sjutra biti.
Nema sumnje da je bilans nauke u postnjutnovskom periodu impresivan. Dvadeseti vijek je u tom smislu predstavljao kulminaciju. Više ne treba dokazivati isključivu efikasnost nauke u sagledavanju potreba čoveka, identifikaciji i rešavanju problema i iznjedravanju tehnoloških inovacija. Složimo se samo da oko nas još hodaju pojedinci koji su prošli kroz ovakav slijed čudesa: rođeni u štali na šaši i vuni, ogrijali su se oko ognjišta na goloj zemlji, srkali luk i vodu iz drvene ćase, obuli se u gumenjake, a onda je stiglo: časovnik na ruci, frižider u kuhinji, vožnja avionom, auto u garaži, kompjuter na radnom stolu, satelitska antena na krovu i mobilni telefon u džepu.
Nema sumnje da su crkve loše podnijele ovakav uspon nauke. One prije svega loše podnose jedninu nauke! Jer, ne postoji nacionalna nauka, kao što ne postoji ni nacionalna tablica množenja (citat pozajmljen od mondijaliste… Antona Pavloviča Čehova). Srećom, za istinski religiozne postoji častan izlaz; sama nauka je rigorozna u omeđivanju svoga djelokruga rada. Predmet naučnog istraživanja su samo one teme na koje se striktno može primijeniti naučni metod. Po profesoru Džejmsu Letu, svaka ozbiljna tvrdnja mora proći test a) Oborivosti, b) Logike, c) Sveobuhvatnosti, d) Poštenja, e) Ponovljivosti i d) Dovoljnosti. (Detaljnije o ovome u sjajnoj knjizi Da li postoje stvari koje ne postoje, autora Voje Antonića). Samo ukratko komentarišimo prvi zahtjev. Suština mu je u sljedećem: nauka ne plasira tvrdnje za koje nije moguće zamisliti dokaz koji bi ih oborio. Sva rigoroznost naučnog duha ogleda se u ovom stavu – jer on suštinski traži da autor tvrdnje mora naznačiti put kojim je moguće osporiti tu tvrdnju! Ako takvo uputstvo principijelno ne postoji, besmislen je svaki razgovor na pokrenutu temu, jer se promovišu nedodirljive konačne istine.
Otuda proizilazi da je naučni metod ona nepremostiva prepreka na putu pomodne unifikacije racija i vjere kroz magmatičnu koncepciju duhovnosti. Vjersko učenje upravo zagovara sve suprotno od naučnog metoda: crkvena dogma počiva na aksiomima svetosti, nepogrješivosti i okamenjenosti; svaka riječ je za vjeki vjekov, nema suvišne zapete i kao prijetnja nadnosi se mač odmazde nad svakom jeresi. Iz toga se može izvesti samo jedan zaključak: racionalno i iracionalno, ako već eto postoji istovremeno, ne smije da egzistira izotopično! Neka postoje, strogo odijeljeni, hramovi nauke (laičke škole) i hramovi vjeronauka (crkve). Slikovito rečeno, nema razumne potrebe da igramo ragbi na odbojkaškom terenu.
U prethodnom stavu nijesam slučajno upotrijebio riječ vjeronauk umjesto raširenog kod nas oblika vjeronauka. Mišljenja sam da se ovaj posljednji, a pogrješni oblik, plasira tendenciozno e da bi se kondenzovala magla konfuzije, i mi bili guske u njoj. Naime, kako smo obrazložili, postoji znanje koje se dokazuje (nauka, racionalna oblast) i znanje koje se pokazuje (nauk, iracionalna oblast). Tako nauk o vjeri se može nazvati vjeronauk, ali se ne može transformisati u vjeronauku, a da to ne bude smišljeno i perfidno manipulisanje sličnošću riječi. U oblasti metafizike govorimo dakle o vjeronauku, u oblasti fizike o nauci. što o tome “cjepidlačimo”?
Onog momenta kad popovi počnu glagoljiti o vjeronauci, znamo da su zagazili u zabranjeni atar popolizma (vjerski oblik populizma) i treba ih u tome sprečavati zarad zdravlja društva (što država vidimo i ne čini, a morala bi shodno svojim zakonima). Onog momenta kad kvazi svetosavci počnu da pobadaju krstače po visovima naše građanske domovine, treba im stati na put – zarad elementarne arhitekture humanih vrijednosti (što službeni organi ne čine, a valjalo bi). Onog momenta, onog momenta kad se od dima tamjana ne može naći ekološki zbjeg ni u Smiljevici planini, morali bi nekome strogo reći: dosta, i nazad u porodični vjerski obred! Kućeš? Na trg? Na televiziju? Nazad u mir i sreću porodičnu, nesoju! Okači u svom domu ikonu ratnog zločinca; ako imaš tri sobe okači i tri ratna zločinca; no, kad iskipi na ulicu ta kužna zločinačka lava, postoje službe za borbu protiv elementarnih nepogoda, i neka rade svoj posao!
Neće biti da ne postoje propisi koji ne dopuštaju da brljom omađijana nemanjićka rulja u nikšićima bljuje polupismene deseteračke nadri javor-gusle-stihove koji slave kamu i prostakljuk. Neće biti da nema državne i društvene odbrane od četničke kosijer-litije niz glavnu ulicu beranćana. Neće biti da se ne može stati na put vjerskim pravoslavnim ktitor-opoganiteljima dok sa malterom, cementom i miješalicama svetosavki nadgrađuju svekoliku istoriju Crne Gore! Hoće li se kroz dvije godine moći izaći iz kuće a da se ne udari u pripratu juče namalterisane vjekovne nemanjićke bogomolje! Neće biti da se u visokoškolskim ustanovama sve brojnijih nikšića na mala vrata ustoličava vjeronauk, mimo java crnogorskog javnog mnjenja, mimo ustavnih normi, a da se studenti i nemaju kome požaliti. Jer:
Od samog početka formiranja univerziteta u Evropi, bitna odrednica univerziteta je težnja ka autonomiji. Prvobitno, taj pojam označava proces oslobađanje od srednjevekovne crkveno-feudalne stege (pa šta je drugo radio Galilej?). Laička škola je bježala od crkve, pod hram nauke, davno prije pojave komunista! Jedno vrijeme je izgledalo da je definitivno srećno utekla. Ali crkve ne odustaju od potjere. šta je suština nastojanja crkvenih vlasti da se dokopaju svetovnih obrazovnih institucija? Svakako, težnja da se okoriste, kako rekosmo, oreolom značaja koji ima egzaktna nauka u savremenom društvu. Svedoci smo da ne pokušava emancipovana škola da se ubaci u nastavne planove bogoslovije, nego obrnuto! Najbolje je da do veštačke unifikacije više nikad i ne dođe; naučni metod je ona nepremostiva granica koja razdvaja vjeru od nauke; čak i kad se ne postavlja pitanje vrijednosnih sistema nauke i vjere, treba insistirati da nauka i vjera ostanu dvije autonomne institucije, sa sopstvenim, neograničenim slobodama delovanja. Iskustva iz susjedstva nijesu utješna:
Prošle jeseni je, zar ne bijaše tako, Savezni sekretarijat za vere atakovao u Srbiji na zdrav razum i ozbiljno zabrinuo naučnu javnost. Ta adresa je kroz više novina, i ne jednom, emitovala u najširu javnost navodne citate, zatucano bogo-vjerske rečenice Kanta, Pupina, Ajnštajna, Darvina i Planka. Očigledno, namjera je Sekretarijata bila da se đacima – u kritičnim danima opredeljivanja za nastavu vjeronauke – toplo preporuči taj predmet. Pisao sam već o svemu tome, ali se ponešto i ovdje mora ponoviti.
Čitalac ostaje konsterniran lakoćom pljuvanja (sa visokog pijedestala) na racionalističku Evropsku tradiciju naručilaca tog suštinskog falsifikata: drsko nas provocirajući, nude nam autoritet velikana nauke da osnaže propagiranje vjere! Kad se laže, treba lagati drsko i krupno – zar to ne bješe nečija poznata maksima? No, metodom citatoloških diverzija, na duži rok se samo povećava pojmovna zbrka u društvu, na opštu štetu. Ta ne može se preko leđa tvorca Teorije relativnosti reklamirati učenje da čovek može da hoda po vodi i da je Bog prvo stvorio svjetlost, pa tek onda Sunce i svjetila. Nijesu naučnici razvijali prosvjetiteljstvo i racionalizam u saradnji sa crkvama, nego uprkos crkvenih dogmi i netolerantnim akcijama organizovane religioznosti: tuklo se racionalno biće homo sapiensa sa imidžom totalitarne svetosti nekoga ili nečega.
što je građanskoj školi stvarno potrebno jeste nekakva nauka o religiji; predmet (koji bi predavali stručnjaci provjerenog i provjerljivog nivoa obrazovanja) u kome bi se posredstvom naučnog metoda izučavale istorija i teorija, psihologija i sociologija religioznosti; taj predmet spada u laičku školu i njega mogu da slušaju pripadnici svih konfesija – on bi obogatio naše filozofsko i umjetničko, integralno kulturno i humano biće. Vjeronauku, koji ne može da se podvrgne testu naučnog metoda, mesto je u autonomnim crkvenim školama; one takođe moraju imati neometani prostor vlastitog djelovanja. Mogu potegnuti i ambijentalni dokaz da je to rešenje pravo: zar postoji prostor koji je za izučavanje vjeronauka podesniji od manastira ili kakvog drugog religioznog objekta?
Ovakve argumente ne slušaju oni koji su pregli da zlo, zavjetovano da Crnogorcima ospori Crnogorsku crkvu (ali i ime Crnogorsko), pokulja iz porodičnih i vjerskih objekata na ulice i opogani jezivim plakatima, slikama zločinaca, opskurnim parolama i deseteračkim i guslarskim trabunjanjima građansku suštinu slobodarskih trgova…