Pomno sam analizirao tu fotografiju koju su objavile novine. Je li moguće? Da nije bila foto-šala? Do nedavno, mogla se diskretno falsifikovati vijest, naročito ona usmena. Na udaru se mogla naći i muzika, dostupna distorziji ritma, modifikaciji melodioznosti, neotporna na dodatke, izostatke i vješte kombinacije. Ni slikarstvo nije poštedjeno; tolike značajne slike su krivotvorene, da je obmana teško uočljiva i oku posvećenih profesionalaca. Ali fotografija! Ko sumnja u autentičnost fotografije? Ta ona je po definiciji egzaktni dvodimenzioni (pa i trodimenzioni, holografski) zapis optičkog polja kojeg je, u trenu fotografisanja, emitovalo tijelo ispred objektiva. U tome i jeste sva slava fotografije.
Ipak, savremene kompjuterske tehnologije obesčastile su to prvo, najmarkantnije svojstvo procesa fotografisanja – dokumentarnost. Danas se lako može skenirati fotozapis, ući u njen autentični informatički potencijal, te potom prepravljati postojeće, dodavati nepostojeće, inicirati neautentične veze i sadržaje, smanjivati, umnožavati ili pretjerivati na neograničen način i u ogromnom rasponu nivoa intenziteta, boja, valera i kontrasta.
Tolika je bila prvobitna vjera gledaoca u nevinost fotografije da je, još uvijek, masovna pojava nekritičkog posmatranja foto-materijala. Koristeći tu vrstu lakovjernosti, urednici štampanih medija su se ulijenjili: dozvoljavaju lako uočljive intervencije na fotografijama i bezbrižno spavaju – niko i ne sumnja u fantomske elemente tamo gdje im nije mjesto! Do koje mjere seže drskost slikarala (riječ skovana po uzoru na: piskarala) najbolje se osjeti kad prelistavamo brojeve tzv. Opskurnih novosti iz Beograda iz poslednjih mjeseci vladavine Opskurnog Slobe; naićićete na jednu naslovnu stranicu gdje se “vidi” miting od preko sto hiljada podanika posljednje godine prošlog vijeka. Kako sam već objašnjavao, tehnikom adoptiranja su prisutni umnožavani dok se stvarno na fotografiji nije našlo onoliko Vasojevića koliko je potrebno da i sama Amerika, kao njihov direktni protivnik, malčice štrecne. Taj plaćenik ondašnje političke nomenklature, taj bos Opskurnih novosti, ostavio je nas da gazimo po tom trnju falsifikata, a on otišao u penziju bez objašnjenja – dušan od čovjeka! Ali ne treba potcjenjivati kapacitet Pravde! Satisfakciju doživimo u samom trenu posmatranja lažnog dokumenta: tamo su klonirani (klovnirani?) podanici, bukvalno i simbolički. Bili i ostali, za sva vremena. Čuvam taj broj (u fascikli gdje je i već slavna ovca Doli, prvi sisar-klon u istoriji nauke), živjeli vi meni.
Ako je moj dragi čitatelj već u neprilici, da se sjeti o čemu je bila riječ na početku, neka, blagorodan kakav jeste, ne brine. Povukla me je zla dubina teme i blizu sam stanju koje se nikojom riječju ne može sažetije opisati do ruskom: golovokruženije.
Htio sam potvrditi da je, znajući sve ovo rečeno, ona fotografija sa početka teksta, nažalost, autentična. Na njoj se vidi, u pristojnom rasteru, rastur jednog Akademika, pričešćuje ga Great Malefactor Crne Gore. Po svim pravilima hijenske (nehigijenske) malicioznosti, ta kašika sa ponudjenim crkvenim fluidom drži se dovoljno nisko, negdje oko sredine čovjekove duhovne vertikale. Tako, osoba visoka sto devedeset centimetara, u momentu pričesta, ne može a da se na čudan način ne savije, sve do forme koja se u gramatici zove znak pitanja, a uobičajeni građanski termin je znak palamuđenja.
Ali je sve to tek početak priče. Važno je pitanje čemu ta inicijacija? što je pred nama? što će biti finale posla koji počinje tako nepriličnim pozama?
Nedavno se Pričešćeni Akademik pojavio na beogradskoj TVB92. Dodijeljeno mu je nekoliko desetina sekundi, taman koliko je potrebno da se iskaže akademijska misao da Crnogorci ne postoje, i da je Crna Gora fiktivna zajebancija. Prava šansa da se dublje elaborira svetosavska razgranatost te misli daje se i trabantima i senatorskim bumbarima na janičarskim skupštinama koje se zahuktavaju u Beogradu. Jedna je bila u Domu sindikata (sic!). Sve te smrdljive rečenice su lingvistička mrcina. Mene je mnogo više okupirala jedna vizuelna poslastica:
Scenografija janičarske aktivnosti veoma podsjeća na akt pričešćenja.
Umjesto kašike na skupštinama je mikrofon. Prvo to da konstatujemo. Dalekosežne su komparacije mikrofona i kašike. Na početku se kašikom nešto unosi u stomak; tamo u crijevima dolazi do fermentacije te se finalni crijevni proizvod povraće u mikrofon, zajedno sa svim bolesnim jezičkim akademijskim bubinama. Riječ je o jedinstvenom procesu koji ima početak (hranjenje) i kraj (riganje). Akademici i senatori ne mogu samovoljno presjeći taj uzročno-posljedični lanac koji oni ljube. Jer, onaj koji je pristao na Početak, na kašiku, na hranjenje antiemetikom – mora u konvulziji povratiti smrdljivi sadržaj, kad kucne čas, u mikrofon. (Izostane li takvo finale,za pretpostaviti je da će se sadržaj kroz nos iskijati.)
Druga karakteristika scenografije je položaj govornika pred mikrofonom. Ponovo ono savijanje, ona transformacija u znak palamuđenja. Ono mučenje nedostojnog znaka koji se upinje da izgleda kao znak uzvika! Finalizovanje tajne pričešća kroz javno anticrnogorstvo,razumije se, ubija svaku kanonizovanu svetost postupka.
Postoji li i nešto treće u scenografiji janičarske Skupštine? Pa, naravno. Prisutan je Great Malefactor. On budno motri u šta će se izroditi javna tajna pričešća. On je konstanta koja garantuje da neće biti nedostajuće karike u lancu od inicijacije (pričešća) do nacifikacije (skupštinskog učešća). Taj pop koji je hrišćanska greška, uvijek emituje lošu riječ na gorem mjestu. Ne očekujemo da će se to desiti, ali je ideja evidentna: Pop bi trebalo, baš sada, da orkestrira jednim iskrenim molebanom u rudniku molibdena, a u Mačkatici kod Surdulice.
Taj nesrećnik skriva da je, po hrišćanskojdoktrini samo jedno spaljivanje dobrodošlo (badnjak). Već odavno je naučena važna lekcija, da ljudi ne gore (Bruno). Vjeruje se da ni knjige ne gore, mada postoje one za koje bismo rado rekli: oganj ih spržio! Ideje, pak, netaknute izlaze iz dimnjaka krematorijuma.
Sami fakt što jedna Podgoricka skupština 1918. nije mogla da ugljeniše ideju Crnogorskog jezika, crkve i države, već su potegnute i nove janičarske skupštine 2005. u Beogradu – govori o trajnosti i valjanosti gradjanskih vrijednosti koje izviru iz pojma Crne Gore. Govori i o uzaludnosti mikrofonskog svetosavskog rasizma (u danima značajnog globalnog jubileja: šezdeset godina od trijumfa internacionalne antifašističke koalicije na kraju Drugog svjetskog rata).
Naši resursi vremena nijesu prebogati. Nije za potcjenjivanje očekivana, a bizarna dosljednost ovog skupštinarskog življa na tragu poganstva, u čizmama od sedam milja programirane vjerske zatucanosti. Da ih veslo, koje ih je u čamcu od lažne kedrovine prevezlo u novi Milenijum! Sa sve portparolima uskogrudićima; sa sve braćom ratnoga zločinca. Dosta njihovog spiska svetosti koji traži kontinuirani danak u krvi (No sacrifice without blood). Dok mi izvrsno, oni izvršno.
Poslije svega što je darovala gospođa Istorija Crnoj Gori, stanje katalepsije nije časni ishod.