Kad kažemo pozorište, mislimo na kazalište. Zašto je to tako? Čitajte Frljića:
“Nedvojbeno je utvrđeno da je oružje kojim su ubijeni Mihajlo, Marija i Aleksandra Zec pripadalo jedinici pričuvnog sastava MUP-a, nedvojbeno je utvrđeno da su tijekom zločina korištena dva vozila koja su pripadala istoj toj postrojbi, ali to nije bilo dovoljno da bi državno odvjetništvo pokrenulo postupak za utvrđivanje zapovjedne odgovornosti. Kad pročitate iskaze koji govore da se oružje u jedinici pričuvnog sastava MUP-a uzimalo bez ikakve evidencije, kad to stavite u kontekst da je Franjo Tuđman oslobođenog ubojicu Sinišu Rimca 1995. odlikovao redom Nikole Šubića Zrinskog “za junački čin u ratu”, a Stjepan Mesić ga 2010. pomilovao za ubojstva počinjena u Pakračkoj Poljani, dobije se jasna slika kakav je taj rat zapravo bio i koje njegove vrijednosti se ovakvim potezima afirmiraju.
Jedna od ključnih rečenica u predstavi “Zoran Đinđić”, koju sam prije dvije godine radio u Ateljeu 212, glasi: “U svoj svojoj slabosti, pozorište još uvek ima snage napraviti ono što se danas ne usudi napraviti nijedan sud u Srbiji. Ono može ispitati, saslušati i osuditi Vojislava Koštunicu vezano uz okolnosti oružane pobune Jedinice za specijalne operacije koje ga stavljaju u direktnu vezu s atentatom na Zorana Đinđića.” Ova rečenica možda najbolje sažima ono što pokušavam raditi u kazalištu – humanizirati žrtve strukturalnog nasilja. Ne treba zaboraviti, strukturalno nasilje se legitimira dehumanizacijom svojih žrtava. Oslobađanjem ubojica obitelji Zec, sudske institucije i država koju reprezentiraju poslale su jasnu poruku da će, svim zakonima, dokazima i priznanjima usprkos, zločini nad pripadnicima jedne etničke skupine uglavnom ostati nekažnjeni.”
