Kad je 28. marta 2012. godine održan pod kupolom SANU naučni skup Društveno politička i naučna misao i delatnost Sime Markovića, učestvovao sam. Bijah svojevremeno dao riječ kolegi matematičaru, Kragujevčaninu Miodragu Raškoviću, upućenom u istoriju Simine ljudske avanture, da ću rado napisati prilog. Tako se desilo da se u Zborniku izdatom posle skupa, na strani 231, nađe i moj tekst “Sima Marković o teoriji relativiteta: jedan uspeo izlet u popularizaciju fizike”.
U Organizacionom odboru skupa i Redakcionom odboru Zbornika sedio je i D. S, sekretar odbora za filozofiju i društvenmu (greška njihova) teoriju SANU.
U Zborniku je moj prilog svjesno falsifikovan. Moja komunikacija je išla isključivo preko Kočićevog dr Simeuna Đaka. Na nekoliko mesta ispuštena je po neka “nezgodna” moja riječ, ili malo modifikovan smisao, ili malo korigovana rečenica. Hm. Ne mogu detaljnije o tome, ima neđe moj zapis o tome, vrag ga sad znao đe. Smučilo mi se.
Razlog je nikakav. Moji uvidi šta je crkva, ili Justin Popović, ili još neki pop rekao o relativizmu i o modernizmu Evrope i slično. Ali sve tačni moji navodi, sa referencama.
Posle mog izlaganja, koje se sviđelo dobrom dijelu auditorijuma, bijah u dvorištu sa kolegom matematičarem sa PMF u Kragujevcu B. Popovićem. Kad istrča iz visokog naučnog zdanja rečeni Dragan, zajapuren, svadljiv. Ta kako sam smeo onako da govorim! Da skrnavim religiju. Zapanjeno smo ga slušali. Mlatarao je rukama, na sreću samo po vazduhu, kao da se brani od sopstvenih mušica. Promrmljao je: “Šta se vi fizičari stalno ’pravite’”
Prećutao sam komentare, rukama pokazujući da smo naučni radnici zakleti na istinu i ako grešimo, grešimo u okviru naučnog metoda; oponenti onda znaju šta je činiti kad se ne slažu.
Potrčko akademika Đavolskog, koji je otčučao sva izlaganja, ni do nužnika nije istrčavao.
Jer neprijatelj nikada ne spava i jedva čeka da neko ode na pišanje.
