Omiljeno licitiranje na početku trećeg milenijuma bješe ko je više zla naneo – nacizam ili komunizam.
U eseju Dva totalitarizma, Slavoj lucidno pobija tezu da je komunizam jednako zao kao i nacizam.
Veliki Slovenac kaže da je nužno tvrditi da je fašizam u temelju gori od komunizma.
Akcenti su ovi:
Konzervativci su zapeli da se promijeni evropski ideološki identitet, koji je zasnovan na antifašističkom jedinstvu. Da postignu taj cilj, uputili su se stazom jednačenja svih totalitarizama (istoričar Nolte). Ali, ni na anegdotskom nivou ravnoteže tu nema: možemo naći antifašističke pjesme, a ode Hitleru bogami ne. Staljin je tražio od svojih žrtava da prihvate odgovornost, Hitler ne (krivica Jevreja je biološka). Pod Staljinom su svi ljudi teoretski bili jednaki, jer su sluge Istorijskog Razuma. Niko nikad nije tražio nacizam s ljudskim licem. Suštinski antagonizam kod Staljina je klasni. Fašizam dislocira neprijatelja u genetsku ravan. Staljinizam je autentična revolucija koja je pošla pogrešnim pravcem. Liberalno stanovište da su jednako loša oba totalitarizma (i Berluskoni se tu angažovao)– a priori je pogrešno (ne vrednuje političke i druge razlike).
