Vukašin je rođen 1937. godine, u oktobru. Ubrzo se porodica povećala za još dva sina. Imao je Vukašin četiri-pet godina kad je ostao bez oca Dušana. Ostala je majka Draga da u ratnim okolnostima podiže đecu (njega, Draška i Sloba). Otac je u stvari interniran u Hitlerovu Njemačku početkom četrdeset druge. Tamo je bio prezrena i šibana radna snaga (Na selu? U fabrikama?). Uglavnom, nikad se nije vratio. Kada je preminuo, i kako – ne zna. Vukašin vjeruje u priču da je otac internirac obolio od tuberkuloze (sudbina mnogih!) i na kraju podlegao teškoj bolesti – slabo hranjen, umoran, skrhan radom u tuđoj zemlji i utučen beznadnim sjećanjima na porodicu. Sumnjivo ili nikako liječen, zapušten i usamljen.
Neka Vukašinova sjećanja na oca postoje: muškarac koji nalaže prvu jutarnju vatru u šporetu, onda figura za sofrom dok se ruča, vidi ga ponekad kako plete nešto od vitkih vrbovaka, kako čisti stazu od debelog snijega ili polaže kravama sijeno. Ali sve te slike su malobrojne i blijede. Više je naučio o Dušanu u dugim časovima studiranja porodičnih fotografija. On više i sam ne zna šta je zapamtio gledajući oca za to kratko vrijeme dok je bio na Babinu prije hapšenja, šta slušajući pričanje majke i komšija, a šta je shvatio odgonetajući fotografije.
Vukašin je starinski tip čeljadeta, skriva emocije i pazi da bude uljudan, da ne oda svoje slabosti.
Jednom mi je ipak pričao to malo što zna o ocu. Zadržao se punom koncentracijom na detalju da je Dušan bio vješt korpar. Niko u selu, i na Polici, nije znao da isplete korpu, ili slični predmet, od mladog pruća. To je dvaput naglasio prodorno me gledajući sa pauzom da čuje šta ću reći; klimao sam glavom stisnutih usana.
I to je bilo tada da sam primijetio prvi i poslednji put suzu iz njegovog oka. Prvo nijesam bio siguran da je ta sitna kapljica plač. Zaustavila se na vrhu malog, svijetlo-ljubičastog mladeža koji on ima na sredini korena nosa, s desne strane; prepoznao sam je kad je pomjerio lice i loptica vode zabjelasala.
To tada, ta jedna suza, i nikad više.
Jursenar govori o caru Trajanu u Hadrijanovim memoarima. Trajan stiže na žalo ispred Persijskog zaliva. Pritiska ga ogromnost sveta, osjeti starost tijela. “Krupne suze potekoše niz izborane obraze tog čoveka za koga se smatralo da ne može da zaplače.”
