Oraspoložila me vijest da će Zlatko Paković pripremati predstavu “Spomenik i njegov čovek”, o životu i smrti Stevana Filipovića. Riječ je o spomeniku na brdu Vidrak u Valjevu. Prije nekoliko godina molio sam moje Stankoviće da posjetimo taj monument koji je radio Vojin Bakić. Oni su mi izašli u susret, kao vazda. (A posjetili smo i samo istorijsko mjesto đe je obješen odvažni borac za slobodu.)
Vojin Bakić je prvoklasam moderni skulptor. Đe je god gradio, ostao je uzbudljiv trag umjetnika, spomen mučenicima i oplemenjen prostor za posjetioce. Pisao sam već, više ne znam u kojoj svesci, o njegovom moćnom rešenju u Kragujevcu, na jednoj od lokacija groznog fašističkog stratišta: ona kriva površina nerđajućeg čelika koja u toku sunčanog dana baca tužni pokretni odblijesak na grad i okolinu i ’ne dozvoljava’ da se zaborave nevine žrtve. I ovđe u Valjevu sam bio u ushićenoj drhtavici, u podnožju junaka koje u času smaknuća šalje narodu optimističke i tačne riječi o budućnosti.
Paković je rođen u Valjevu i ističe da voli što se tamo rodio – zbog herojske smrti Stevanove. A meni je za ponos što s njim dijelim to poštovanje prema žrtvama za slobodu. Takva su vremena: nema ih mnogo koji javno slave ono što je za istinsku slavu i ponos. Još mi je drago što mlađi ljudi prihvataju rizik moralno čvrsto ističu svoju progresivnu skalu vrijednosti (Paković je rođen kad sam ja bio na trećoj godini studija tehničke fizike u Beogradu. On još ističe da je učio u školi koja nosi ime Andra Savčića, kojega su četnici zaklali; još ne propušta da pomene Živana Đurđevića, kojega su četnici živog ispekli na ražnju. Time Zlatko primjerom potvrđuje da je ’čovjek biće koje se usuđuje’.)
Vidrak! Mjesto spomenika. Finim slučajem, toponim Vidrak krije u sebi vid i raku. Stevanu je ostala raka, kolevka Zmajovina, a nama, novim snagama, pročišćen vid.
Jest, tako je braćo draga.
