Strašni su podaci koje iznosi Dubravka Ugrešić.
Mi često zamišljamo da su nekad u prošlosti nastale planine i kontinenti i da je tome došao kraj. Ali, nije. Planine i dalje rastu i mijenjaju fizionomiju. Tektonske ploče se i dalje pomiču… Ništa nije okoštalo na Planeti. Procesi se nastavljaju.
Mi često zamišljamo da su nekad davno proganjali i ubijali vještice, a da toga više nema.
Ali, nije. Dubravka piše:
“Na nedavnom sastanku u Ženevi (u rujnu 2009) UN-ovi službenici, predstavnici pojedinih zemalja, aktivisti, predstavnici NGO-a izrazili su zabrinutost zbog sve veće učestalosti lova na vještice. Praksa lova na vještice primjenjuje se u siromašnim i najčešće ruralnim dijelovima Indije, Afrike i Azije. Najčešće stradaju žene i djeca.
Iako upućeni u problematiku tvrde da je teško doći do pouzdanih podataka, prema nekim izvorima u Indiji (Asam, Zapadni Begal) od 2003. naovamo ubijeno je oko sedamsto pedeset žena. Pripadnici zajednice teroriziraju vješticu na razne načine: režu joj kosu, skidaju je do gola, tjeraju je da prolazi selom, tuku je štapovima, ozljeđuju vrućom peglom, živu je zakopavaju, vežu je za drvo, spaljuju je i prisiljavaju na smrtonosne testove. Parekša, test, sastoji se u tome da se žena natjera da stavi ruku u lonac vrućeg ulja i izvadi novčić s dna lonca: ako ostane neozljeđena, onda nije vještica, ako sprži ruku, vještica je. Praksa lova na vještice ima obično skriveni pragmatičan razlog. Spaljivanje vještica u Indiji lokalni je oblik gerontocida. Zajednice se na taj način rješavaju ustiju koja nisu više sposobna da zarade za svoj kruh. Studije pokazuju da je lov na vještice u Indiji učestaliji za nerodnih godina. Optužujući ih da su bacile urok na ljetinu, zajednica – kolektivni egzekutor – rješava se svojih ostarjelih, “nekorisnih” članica. I u Africi (Tanzanija, Kongo) žrtve su najčešće stare žene iz siromašnih seoskih domaćinstava.
Praksa lova na vještice u iznimnom je porastu na Novoj Gvineji. Nova Gvineja je po broju oboljelih od AIDS-a nadmašila Ugandu, čak 90 posto zaraženih na svim pacifičkim otocima stanovnici su Nove Gvineje. Stanovnici Nove Gvineje za raširenu bolest okrivljuju vještice, sangume, i izlažu ih teroru koji najčešće završava ubojstvom.
U osobito zabrinjavajućem porastu je praksa molestiranja djece koju njihove zajednice proglašavaju vješticama, bez obzira na spol. U Kinšasi navodno desetine tisuća djece živi na ulici. Većinu te djece odbacile su njihove obitelji zbog navodne sumnje da su vještice. Stvarni razlog je siromaštvo, a prokazivači su roditelji koji nisu sposobni da se brinu o svojoj brojnoj djeci. Vodeću ulogu u toj okrutnoj praksi imaju lokalni svećenici, koji na arbitraži (tko je vještica, a tko nije), a zatim i na egzorcističkim torturama (gdje tjeraju djecu da ispijaju dušičnu kiselinu, na primjer) zarađuju novac.
Ugrožena skupina su i afrički albinosi, jer postoji vjerovanje da dijelovi njihovih tijela mogu poslužiti protiv vještičjih uroka, ili pak za njihovo spravljanje. Osobito su ugrožena djeca. Nerijetka je i jeziva praksa da djeci naživo vade pojedine organe koji će poslužiti za spravljanje vještičjeg antiseruma.
U vještičkoj praksi postoji i fenomen poznat pod nazivom koro (penis-snatching). Fenomen je prvi put registriran u Kini i drugim azijskim zemljama, ali najnoviji primjeri dolaze iz Afrike (Kongo, Nigerija, Kamerun, Gana, Gambia). Muškarci povremeno upadaju u kolektivnu histeriju, vjerujući da su im nestali penisi. Za krađu penisa može biti optužen bilo tko: “vještice”, “crni muškarci” (!), ljudi koji nose “zlatan prsten na ruci”, “Đavolov prijatelj”, tajanstveni “stranac”. Pogođenim muškarcima penis navodno iščezava prilikom rukovanja s takvom osobom. “Kastrirani” muškarci se u bijesu okomljuju na “kradljivca” i fizički ga muče. Jedan nesretni Sudanac optužio je za nestanak svog penisa “cionističkog agenta koga su poslali u Sudan da bi spriječio prokreaciju i razmnožavanje naših ljudi”.
U lovu na vještice postoje dvije vrste sudionika: prokazivači, witch-smellers, i egzekutori. Iako zabranjena, u nekim afričkim kulturama (Bantu kultura, na primjer), praksa lova na vještice nije iskorijenjena. Prokazivači, witch-smellers, obično su žene, odjevene u svečanu, ritualnu odjeću. Za vrijeme rituala, koji ima za cilj da identificira vješticu, pripadnici plemena sjedaju u krug, započinju s hipnotičnim ritualnim napjevavanjem i ritmičnim pljesknjem dlana o dlan, sve dok u nekom trenutku witch-smeller ne dostigne stanje transa. Osoba koju u transu witch-smeller dotakne rukom, vještica je. To može biti jedna ili više osoba. Suplemenici izvlače iz kruga prokazane osobe i ubijaju ih po kratkom postupku. Ponekad ovi rituali traju i po nekoliko dana i znaju završiti u plemenskom samopokolju. I životinje mogu biti – vještice. Prokazivačica, witch-smeller, jede sirovo životinjsko meso da bi ušla u duh životinje i izoštrila svoje njušne instinkte.”
U staroj Crnoj Gori postojao je porekša test. Zvao se, ako dobro pamtim, ritual mazija. Okrivljena osoba treba da izvadi vrelo gvožđe iz ključale vode – ako se ne opeče, nevina je u datoj stvari.
