Uvijek se zgranemo kad čujemo oslobađajuću presudu za počinioce nekog gnusnog dela. To doživljavamo kao slabost sudstva i bolest društva. Rđav ishod koji demorališe građane. Nekažnjen kriminal otupljuje i povređuje naše čulo pravice. Pre četiri stotine godina zar Šekspir nije pevao
For in the fatness of these pursy times
Virtue itself of vice must pardon beg.
U Čehovljevoj sjajnoj minijaturi Priča nadčuvara parka pokreće se zanimljiva ideja presude koja ignoriše formalne fakte zarad viših moralnih ciljeva.
Neki lekar Wilson dolazi da radi i živi u jedno malo mjesto. Učen je i stručan, pristojan čovjek. Povučen i ćutljiv, pomaže uvek i svakome. Vremenom, stekao je u sredini rang sveca: Zna sve, voli svakog. Nijednu uslugu nije otkazao, ma kome i ma na kom mestu. Bez ijednog neprijatelja, osećao se apsolutno siguran. Nije bilo osobe koja bi makar pomislila da doktoru nanese zlo.
Psi, mačke i krave, životinje su ga susretale sa zadovoljstvom.
I onda je Wilson jednog dana nađen mrtav na terenu, u jednoj urvini. Krv, povrede, rane – sve je govorilo o nasilnoj smrti.
Opšta žalost je zavladala u gradiću. Niko nije imao pojma ko bi mogao biti ubica. Prosto su držali da nema ni govora da je takvom čoveku neko oduzeo život. Zaključili su da je dobri čovek pao sa stene i poginuo.
Kad je nešto nezamislivo, nestvarno je, zar ne?
I niskost ima svoj donji limit!
A onda je ubica otkriven. Nitkov je imao kod sebe burmuticu ubijenog. U kući mu je policija pronašla krvavu odeću ubijenog…
Opet, narod nije verovao sopstvenim očima i čvrstim dokazima. Istrajavali su svi u uverenju da nije moglo doći do klasičnog ubistva svetog čoveka.
Sud je većao. Kristalno jasan slučaj ubistva iz koristoljublja. Sve činjenice nesporne. Nijedna sumnjiva okolnost. Pa ipak, sudija nije mogao da prevali preko usta riječ da je uhapšena skitnica ubila njihovog doktora! Narator je kod Čehova zaključio:
“The murderer was released, and not one single soul accused the court of giving an unjust verdict. And, my grandmother used to say, for their faith God forgave the sins of all the inhabitants of that town. He rejoices when people believe that mankind is made in his likeness and image, and he is sad when they forget man’s worth and judge him more harshly than they would a dog. Even if that acquittal did harm to the inhabitants of the town, think, on the other hand, what a beneficent influence their faith in mankind had on those people – a faith which does not remain inactive but breeds generous thoughts in our hearts and stimulates us to respect every man.”
Da, ponekad mislim da li sam postao bolji ili gori od kako znam ko je ubio Ivana Stambolića (na primer). Ivan nije bio svetac, ali je smrt njegova bila mučenička. Ništa nas nije oplemenilo saznanje da su identifikovane barabe koje su mu oduzele život.
Da je sve ostalo tajnovito, priča bi možda mogla da u našim srcima uvek iznova podgreva plemenite misli kako niko od nas nije sposoban da padne ispod donjeg nivoa niskosti.
