Todor Kuljić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, bije svoju pravednu i tešku usamljeničku bitku. U Politici objavljeno 24. juna 2010: Legalisti i novi kapitalizam.
Nakon pada Miloševića bilo je in biti legalista. Verovalo se da će ova konzervativna struja zakonima regulisati novi kapitalizam. Danas, deset godina kasnije, kada su tajkuni pokupovali najvrednije u državi, pokazala se nemoć legalista. Da li se to ovih dana dižu protiv tajkuna? Ili je nova graja protiv tajkuna samo deo retorike o dobrom kapitalizmu? Biće da je ovo drugo. „Tajkuni su mangupi u našim redovima”, ograđuje se od njih svaki prosečni buržoaski legalista. Nije tako. Tajkuni su zgrtačka struktura, a ne devijacija kapitalizma koji se ponosi profitabilnošću, a ne socijalnom pravdom. Zato, ko neće da govori o kapitalizmu, treba da ćuti i o tajkunima.
Istini za volju mnogi se žale da živimo u lošem i divljem kapitalizmu tranzicije i da treba težiti uređenom kapitalizmu EU. Da li je ovde uopšte reč o kritici? Pre će biti da je ovaj govor o dobrom kapitalizmu ili o kapitalizmu s ljudskim licem konformističke prirode. Nema pravednog kapitalizma ni dobrog nacionalizma. Kao što nema drvenog gvožđa. Domaća misao o društvu uglavnom je prihvatila bezalternativnost kapitalizma, a najviši stupanj njene kritičnosti je odbacivanje divljeg kapitalizma. Ispada da je kapitalizam kao sistem dobar, samo ga treba oplemeniti. Drugim rečima, kapitalizam je normalnost, a sve drugo jeste kriminalno. Da li je baš tako?
Možda i jeste ako se kapitalizam shvati kao sudbina. Kod onih koji brane humanost kapitalizma tranzicija ispada pravedna, donacija je (sračunato milosrđe) plemenita, a preduzetnici su najugledniji sloj. Sociolog Z. Vidojević u novoj knjizi „Demokratija na zalasku” ne zastaje na kritici divljeg kapitalizma. Ide korak dalje. Ne misli da je kapitalizam bezalternativan. Opominje da sve više jača moć bogataša i pljačkaška privatizacija čiji će naslednici u trećoj generaciji biti pošteni ljudi.
Ove opomene su usamljene. Danas je siromaštvo znak slabog karaktera, a tek bogatstvo pokazuje autentične sposobnosti. Profitabilnost je cilj, a pravednosti koliko bude. U neoliberalizmu se najviše uvažava umešnost zgrtanja. Tome se svojevremeno usprotivio najveći filozof 20. veka Sartr vozeći „cpaček”. Danas nema ni simboličkog protesta protiv džipova. Naprotiv. Eksploatatori su preko noći preimenovani u vrle preduzetnike. Legitimnost im ne treba, katkad je traže u crkvi. Popovi kade na slavama tajkuna, a nema ih na radničkim štrajkovima. Kontrast između viška hrane na jednoj strani i gladnih ljudi na drugoj, koji je vređao svet tokom 20. veka (Hobsbaum), neoliberalizam je krajem istog veka pretvorio u ponos preduzetništva.
Svojevremeno je filozof prava Lj. Tadić uverljivo pokazao da je vizija realne demokratije od antike do 20. veka vezivana za vlast siromašne većine, koja ima prirodno, a ne samo proceduralno pravo da nasilno oduzme nepravedno stečeno. Danas se olako zaboravljaju domaći ratni profiteri iz Prvog svetskog rata i iz građanskih ratova iz devedesetih. Potomci prvih su naprasno postali ugledni sa slomom socijalizma, a unuci potonjih će biti ugledni već za desetak godina. Legalisti ne postavljaju pitanje da li je stečeno nasleđem, štednjom ili krađom sve što treba restitucija da vrati. Legalnost je iznad legitimnosti. Pravo više nije vezano za pravdu nego za proceduru. Niko ne preispituje pravednost početne raspodele, upozorio je ekonomista B. Milanović. Nije za legaliste važno da li je početni kapital rezultat radinosti, pljačke, ratnog profiterstva ili finansijskih špekulacija. I tajkuni kažu: „Ne pitaj me za prvih milion dolara, o ostalom možemo razgovarati.”
Niko ih i ne pita. Verovatno i otuda što je javnost danas mnogo osetljivija na nacionalne nego na klasne patnje i zato što je antikomunizam ključ demokratskog identiteta.
Demokratija je više od poštovanja procedure. Ako su savremeni tajkuni doduše pomalo i korumptivni, ne treba sumnjati u to da će njihovi unuci biti ugledni i pošteni preduzetnici i nesebični zadužbinari. Biće sigurno. Dok je legalista potomcima tajkuna osigurana je ugledna budućnost.
Zato što legalisti ne unose sistemske, nego kozmetičke promene. Nije bez razloga jedan belgijski političar opomenuo da bi izbori odavno bili ukinuti kada bi nešto korenito mogli promeniti. Zamislite kako bi prošli tek oni koji ne bi bili spremni da legalizuju nego da, ne daj bože, otmu oteto?
