Profesor prava sa Pravnog fakulteta u Kragujevcu, Marko Pavlović, primećuje danas kada počinje proleće godine 2019:
“Aleksandar Vučić, sa mesta predsednika današnje Srbije, više puta je izjavio da neće da razgovara sa šefovima opozicionih političkih stranaka, ali da hoće da razgovara sa građanima.”
Đilas, Obradović, Jeremić – njet!
Ali je suštinski isto u zemlji Srbiji već jednom rekao neki drugi Aleksandar.
U Deklaraciji kralja Aleksandra Karađorđevića, od 6. januara 1929, kojom je zavedena poznata Šestojanuarska diktatura, piše:
“Najviši narodni i državni interesi i njihova budućnost zapovedaju Mi, da se, i kao Vladalac i kao Sin ove zemlje, obratim neposredno Narodu i da mu otvoreno i iskreno kažem ono što mi u sadašnjem trenutku nalažu Moja savest i Moja ljubav prema Otadžbini. Nastupio je čas kada između Naroda i Kralja ne može i ne sme biti posrednika.”
U razvijenim demokratijama to ne može biti tako. Ustavom ovlašćeno lice ’bez ikakve gadljivosti’, razgovara sa predstavnicima opozicije. Mora da razgovara.
Osvrćem se na ovaj stav kolege Pavlovića da bih potkrijepio mišljenje da profesori i intelektualci u Srbiji ipak vrše svoj posao: upozoravaju, daju primjere, analiziraju, upoređuju, time bistre mutnu vodu na izvoru.
A ljuta je nevolja što će neki čitalac primijetiti da je taj i taj profesor iz kuće u kojoj je nekad cvetala ’afera indeks’, i koja ni dan danas nije pravno transparentna. U zemlji krhkog sjećanja pamte se neke pojedinosti dugo, dugo – sa fotografskom preciznošću. Što je na kraju u redu.
