Andrić primećuje:
“Čitam istoriju religije. Zanosi me, diže visoko i spušta nisko. Čovek posmatra mrtve religije kao okamenjene kosture preistorijskih džinovskih životinja, polaže prst na zube uginulih dinosaurusa i mostodonta, sa ljubopitstvom, bez straha. Ali živih religija i njihovih organizacija treba se kloniti. Zaobilazi ih koliko god možeš, što dalje to bolje! Jer, od njih ti preti stalna opasnost: ili da te pobede i potčine, pa da im služiš kao beslovesno poslušno stvorenje, ili da te slome i unište, pošto te prvo ocrne i osramote zauvek.”
Ove godine (2011) je za našu kulturu “mali” jubilej: napunilo se pola veka od kako je Andrić primio Nobelovu nagradu.
Kako glasno hvale Andrića neki koji imaju princip: što bliže Crkvi, to bolje!
A tek kako slave nobelovca oni koji zidaju po Višegradu Andrićgrad. Finansijeri ne izbijaju iz Crkve, a Spiritus Movens građevinarstva je svoje od roditelja dobijeno muslimansko ime zamijenio srpskim, od popova dobijeno.
