U raznim kulturama praktikuju se osobene forme izvršenja smrtnih kazni. A svaka posebno kultura ima svoju istoriju izvršenja smrtnih kazni. Duga je to priča o ’legalnim usmrćenjima’.
Naročiti, okrutni i pun simboličkog naboja način ubistva osuđenika smislili su gusari.
Izvršenje presude počinje tako što se pirat upućuje da hoda daskom koja je pričvršćena za palubu, a koja drugim krajem visi nad ambisom okeana. Svakim svojim korakom krivac je bliži konačnoj propasti, padu među gladne ajkule u dubini okeana. Povratka nema; odustane li od progresivnog koračanja zaradiće smrt bolniju i težu. Svakim korakom nesrećnika je propast njegova na korak bliže. Ubrzo nastupa iskorak u bezdan, noga više nema oslonac u ovome svijetu.
(Wikipedia: Walking the plank was a method of execution practiced on special occasion by pirates, mutineers, and other rogue seafarers. For the amusement of the perpetrators (and the psychological torture of the victims), captives were bound so they could not swim or tread water and forced to walk off a wooden plank or beam extended over the side of a ship.)
Ovim riječima je dočarao čovjekov izlazak iz života Ivo Andrić (Sveske & Znakovi pored puta, strana 110.).
“Uzalud pokušavam da se setim otkad to ja silazim ovim stepenicama koje vode samo napred i samo naniže, a uz koje, naviše, nema puta ni povratka. Sve što mogu, to je da se s vremena na vreme zaustavim, ali samo za minut-dva, koliko da kažem sebi i vama nešto o ovom mom putovanju nizbrdo. A to nije mnogo. Upravo, sve što pouzdano znam to je: da jedna od ovih stepenica, ne znam koja, završava ambisom i da je, prema tome, poslednja. Pa i pored toga, ja idem vedro, bez žurbe, ali i bez oklevanja. Ne znam zašto, ali hteo bih da se zna da sam tako silazio ovim stepenicama, i da smatram da tako treba da čovek pređe ovaj svoj put, mirno, rešeno, bez oklevanja i vajkanja. To je ono što zavisi od mene i tako treba svi da radimo.”
