Ovi navodi M. Ćosovića su zanimljivi:
Zakonopravilo ili Nomokanon (grčki nomos – građanski zakon, kanon – crkveno pravilo) je zbornik crkvenih i građanskih propisa vizantijske države, koje je Sveti Sava odabrao i preveo oko 1219. godine. Drugi slovenski naziv za Nomokanon je – krmčija, prema poređenju crkve sa velikom lađom, koju krmanoš vodi ka cilju. U ilovačkom prijepisu “Zakonopravila Svetog Save” iz 1262. godine, stoji:
“Gospodine Isuse Hriste, Bože naš, pomiluj nas. Amin. Završi se ova bogonadahnuta knjiga Nomokanon pomoću Svete Trojice i snagom životvornog krsta i molitvama prečiste Vladičice naše Bogorodice i svih svetih. Amin. Pojavi se u svjetlosti slovenskoga jezika bogonadahnuta ova knjiga, zvana Nomokanon koja prije ovoga bješe zatamnjena oblakom mudrosti jelinskoga jezika.” (Izdavači štampari prepisivači, Obod, Cetinje, 1996)
Manastir Ilovica se nalazio u Boki kotorskoj.
Svoj maternji jezik obično nazivamo po narodu kojem pripadamo, ali nije pravilo. Škoti i Irci govore engleskim jezikom, a nijesu Englezi. Tako i Vlasima/Morlacima, a i dobrom dijelu Arbanasa, Sasa i drugih etničkih grupa u prošlosti na Iliriku, maternji je bio slovenski jezik ali su se oni i dalje deklarisali kao Vlasi, Arbanasi, Sasi…
Dakle, Sveti Sava svoj maternji jezik nije imenovao kao srpski.
(Objavljeno: 28. 01. 2019 – 10:38 ; Autor: Miroslav Ćosović; Izvor: Portal Analitika)
Hm, zaista je ozbiljna alternativa bila u prošlosti da naše lokalne nazive za maternje jezike utopimo u opštiji, a časni, naziv slovenski jezik. Mala žrtva za sve etničke grupe, a velika kulturna pobjeda za cjelinu življa na Iliriku… Vidimo, Sveti Sava ne bi imao prigovor, na protiv.
Pa kad su Srbima puna usta svetosavlja, što vrdaju krivotvoreći Rastka?
