Dva primera iz Hrvatske naših dana, iz Viktorovog pera:
“Značajan iskorak u raširenoj praksi nacifikacije djetinjstva učinio je još u jesen 1994. Ante Baraba iz okolice Zadra (inače poznat po tome što je, deset godina ranije, na nogometnoj utakmici između Hajduka i Tottenhama ritualno dekapitirao pijetla) nadjenuvši svojem tek rođenom sinu ime Ustaša. Kada je mlad Ustaša napunio 15 godina i upisao Tehničku školu jedna je naivna psihijatrica pozvala Centar za socijalnu skrb da reagira ‘jer će dijete zbog neodgovornosti roditelja biti traumatizirano i označeno’ i jer ‘tu tešku stigmu nije lako nositi’, da bi ćaća Ante, uputivši nadobudnu psihijatricu na Ugljan, uzvratio kristalno jasnim objašnjenjem o podudaranju državnih i privatnih težnji: ‘Ja sam mu ime Ustaša predložio, a država prihvatila.’”
“Međutim, te 1994. godine Ustaša Baraba nije bio tek novorođeni tatin sin, već dijete Hrvatske u punom smislu riječi, kao što je to danas i Alić Junior, kao što je to bio – doduše, s preko dvadeset godina u guzici – i Ivica Kostelić kada je uoči jedne slalomske utrke svečano izjavio da se osjeća ‘spremnim poput njemačkog vojnika 22. lipnja 1941.’ i da je ‘nacizam bio zdrav sistem’, budući da ga je prije toga strogi otac Ante godinama sportski instruirao kako treba prezirati ‘dikobraze’, voljeti etnički čistu državu i sanjati plavookog narodnog vođu. Nacionalna elita, uzgred budi rečeno, tada je teškim naoružanjem raspalila po kritičarima Kostelićevih istupa. ‘Ovo je pokušaj sloma hrvatskog optimizma, hrvatskog sna, koji je esencijalno važan za Hrvatsku!’ kreštao je, primjerice, arijevac Slaven Letica.”
