Čitam Politiku za nedleju 7. septembar 2008. Na strani petoj je članak „Revizija prošlosti u Španiji”. Članak je potpisao izvjesni R. Škorić.
Čemu služe naslovi, uopšte?
Na osnovu naslova čitalac treba da (grubo) shvati suštinu teksta, zar ne?
Ne, u mnogim novinama ne, u Politici povremeno ne.
Da vidimo. U rečenom članku se relativno korektno opisuje kako su španske vlasti do sada ignorisale zahteve iz građanstva da se napravi spisak ljudi koje su pobili Frankovi fašisti. Pa se sada oglasio Baltazar Garson, sudija Vrhovnog suda Španije, sa zahtevom da mu se pomogne u namjeri pravljenja spiska umorenih i nestalih pod Frankom.
Inače, to je onaj Dečko (garson) koji se usudio da traži izručenje čileanskog diktatora Augusta Pinočea tada u Londonu na liječenju (boljelo ga dupe!) pod patronatom desničara Tačerkinog tipa.
Izvinite zbog gornje dijagnoze koju sam dao kao nenadležan.
Vidite, Garson ne želi da mijenja prošlost; štaviše, taj odlični sudija zna da se prošlost ne može mijenjati.
Može se mijenjati naopako ili nenaopako, ovakvo ili onakvo učenje (nauka) o datoj prošlosti (definicija istorije). Zaključujemo:
Može biti revizije istorije, ne može biti revizije prošlosti.
Garson želi da se (na početku) utvrde zamagljeni podaci; prije svega – broj ubijenih civila. Da li će to dovesti do novog pogleda na istoriju fašističke Španije – vidjećemo. Kakva je bila prošlost, mnoge unesrećene porodice znaju, one dabome decenijama žele da se istinita slika prošlosti (ideal nauke istorije!) ozakoni u Španiji. Da se napravi, zapravo, mnogo realističnija slika prošlosti.
Zamjena jedinstvenog predmeta (prošlost) nametnutom skicom (istorija) može biti omaška. Može biti namjera. A može biti i gruba podvala. Pošto ne znamo o čemu je riječ, dužni smo da, konkretno ovdje, rezultat nazovemo omaškom.
Pa, kakva je šteta od omaške u članku. Prilična. Kad pobrkate (nepotkupljivu) prošlost (uvijek nečijom) istorijom, stvorili ste konfuziju u kojoj se više ne razlikuju istina i laž. Kako je kod nas vrlo prisutna ta tendencija – plašimo se. Ta, mi imamo zakon o jednakosti partizana i četnika, ej! Ta, mi imamo zakon o ravnopravnosti nauke i vjeronauke, ej! (Malo dramatizujem.) Ubijeđen sam:
Naše smutljivce muči jedno: Prošlost nikad nije samo naša, niti to može biti. A istorija može biti samo naša, i to se pokušava. Kako diskrepanciju premostiti? Jedan od moćnih načina je ukinuti razliku između prošlosti i istorije! Možda nenamjerno, ovaj članak ide tom ideološkom magistralom. Mnogi, često, čitaju samo naslove, biraju… Podsvjesno, identifikuju smisao naslova sa sadržajem teksta. Vidimo, postoje i članci u kojima naslov ne odražava sadržaj… Kao i članci, koji njeguju diskrepanciju forme i sadržine.
Čitalac koji je samo pročitao naslov „Revizija prošlosti u Španiji”, pa je hitno morao da se lati drugih poslova, reći će nam jednog dana kako je čitao u novinama da u Španiji svako malo vrše reviziju prošlosti, kuku.
Revizija prošlosti je jedna prljava rabota, dakako…
Pravljenje spiskova nesrećnika je sasvim druga stvar. Ne bi bilo loše da se dokumentuje svaka žrtva. Na primer: sve žrtve Jasenovca, po imenu i prezimenu.
