Trećeg decembra 2004. piše A. Nikolaidis u Monitoru:
“Rat za mir – ta monstruozna kovanica mudro je odabrana kao ono što će za rat mobilisati Crnogorce. Jer slijedi dubinsku logiku crnogorskog poimanja svijeta. Kao što se ginulo da bi se u junačkoj smrti ostvario vječni život, kao što je individualnost i lična sloboda žrtvovana tiranskom kolektivu zarad ideala slobode, kao što je rat vođen za mir, danas se nesloboda objašnjava žrtvom za buduću slobodu. Smrt za život, kolektivno za individualno, rat za mir, nesloboda za slobodu.”
Uvijek je dalekosežno boriti se za slobodu drugoga, jer koliko prekosjutra pozvaćeš se na taj gest… radi sopstvene slobode. Ja sam potpisao jedno pismo protiv presude na štetu Andreja Nikolaidesa i evo prilike da ga kao slobodan čovjek kritukujem za ponešto u gornjem citatu.
Nema ništa zazorno u formulaciji rat za mir. To je čak upotrebljiva formulacija sama po sebi (an sich, je li). Koliko se sjećam, nešto slično je jednom rekao Svetozar Marović, pa mu se mnogi zbog toga na glavu popeše.
Fraza: rat za mir – nije naša. Kad je nađete u engleskim tekstovima, može da zvuči čak noble. Sigurno ste pročitali ili čuli da je High King Arthur “fought a lifetime of wars in hope of peace.” Ali I na umilnim zvucima latinskog jezika, davno na Apeninskom poluostrvu, čulo se ovako: “Nam paritur pax bello – mir se stvara ratom.”
Pa su onda usledile varijacije formulacije, koje možete koristiti po želji, ako vas posebno ne muči pitanje stila. Na primer:
Ko je ono preporučivao da radimo kao da su pred nama sto godina mira, ali i da se spremamo kao da će sjutra biti rat? U čemu je suština? U tome da je bilo sjajno pedeset godina ne ratovati na Balkanu. Sve drugo mnogi s pravom mogu progutati (izuzetak je šačica svilenih koji imaju lošu probavu, te kad ih zaboli tiba, Amnesty International vanredno zasijeda).
(Da kola nijesu krenula niza stranu, možda bismo imali zlatno doba stare internacionalne sintagme rat za mir.)
Uopšte, kad nam se učini da smo nešto izmislili sopstvenim snagama, valja provjeriti za svaki slučaj da nijesu nešto o tome pisali negdje u Evropi u četrnaestom vijeku. Ima jedna finesa sa kojom ne znam kako ćemo: Kad Englezi imaju Robina Huda, to je litartura i nacionalni bezazleni šmek. Kod nas takve spodobe još presretaju trgovce dolje na drumove.
Oko operacionalizacije dakle mita – složićemo se! (Ovdje mislim i na mito i na mit.)
(Dopisano 16. decembra 2006: Balša Brković piše, na račun Svetozara Marovića, u kolumni Arta, pod naslovom Značka: “Jer ko pređe put od tvorca kovanice rat za mir, do ambasadora svjetskog mira, dostojan je drevnih alhemičara.”)
