Ne kaže se uzalud – ne sjećam se šta sam juče ručao. Teško je reprodukovati duh prošlosti, ma i ne bila daleka.
Početkom 2018. bila je aktuelna u Srbiji diskusija o kvalitetu TV serije na RTS koja se bavila Nemanjićima. Već na pilot-emisiju javile su se žestoke negativne kritike; zamjerke su izgledale utemeljeno, autori projekta su sjeli da poprave što se moglo popraviti i nastavili da emituju seriju. Ali se nije dalo popraviti ono što je zamisao scenariste i reditelja. Osnovna muka je što patriote hoće da ugrade u dvanaesti vijek ono što suštinski pripada osamnaestom, ili čak devetnaestom vijeku u Srbiji – nekako bi da pošalju Nemanji emisara Garašanina.
Može se štošta izmišljati ali ne može baš sve. Ne ide da Nemanjići govore kako danas govore na Čuburi, na primer. Da upotrebljavaju BRE. Dakle, tehnički detalji moraju biti vrhunski uklopljeni u razvoj istorijske radnje. To naravno nije ni malo lako. Zbilja, kako je govorio Nemanja, i šta je ručao? Gde je piškio? Neophodno je da scenario dozove neku vrste arhaičnosti, ne totalno da ne razumijemo radnju, ali jezik junaka ne smije da bude naš današnji način zvukovnog sporazumijevanja. Na tom planu su pali naši scenaristi, navodno iskusni i talentovani pisci.
Može li se nešto naučiti iz prakse drugih naroda? Naravno da može, i to bez mnogo traganja. Pogledajmo kako Englezi pišu o Robinu Hudu, na primer. Taj slavni odmetnik (Outlaw) živio je u vreme vladara Ričarda Lavljeg Srca. Uspelu obradu legendi na temu ovog engleskog hajduka napisao je Henry Gilbert 1912. Evo šta on kaže:
“In the tales which I have told in this book, I have used a few of the best episodes related in the ballads, but I have also thought out other tales about Robin, and I have added incident and events which have been invented so as to give a truthful picture of the times in which he lived. “
Ne može se reći jasnije. Može se izmišljati i dodavati, ali sve to samo ako dodatak daje iluziju uvjerljive slike vremena o kom govorimo. A ako je tome tako, onda je van diskusije kakvim jezikom treba da govore ličnosti u delu.
Zato Gilbert nikad ne stavlja Robinu Hudu u usta savremenu englesku frazu “Do You agree?”, već jedino onovremeno “Dost thou agree?”. Zastareli engleski, dabome – ali još uvek razumljiv engleski. Tamo čitamo i ovo: “God save thee and all thy men!”.
Ali važnija od toga je idejna poruka. Ne glorifikovati nešto što nije bilo za ponos. Gilbert bez zazora otvara Preface riječima:
“Once upon a time the great mass of English people were unfree. They could not live where they chose, nor work for whom they pleased. Society in those feudal days was mainly divided into lords and peasants. The lords held the land from the king, and the peasants or villeins were looked upon as part of the soil…” i tako dalje.
Pu, da naši scenaristi priznaju da su sveci nemanjićke provenijencije bili feudalni ugursuzi takođe! A viđećemo i kako Nemanja razgovara sa bogumilima?
Ričard Lavlje Srce (Richard of the Lion Heart) bio je kralj od 1189. do svoje smrti. Dakle, opisuje se vreme s kraja dvanaestog veka. Stefan Nemanja je umro 1199, iste godine kao i Ričard!
Mora se reći u seriji, o scenaristi, da su u doba Nemanjića vladali ovde surovi socijalni uslovi, bar onoliko surovi koliko i na Ostrvu, reći to onako iskreno kako Englezi to čine u knjizi o Robinu Hudu.
No šta je sa našim Robinom Hudom u vrijeme Nemanje? Piše li neko tu knjigu već jednom? Ili je jedan Marko Kraljević dovoljan za sve prostore i sve ere.
