Ponovo se oglašava P. Matvejević, pravovremeno i sa dobrim razlozima. Piše 9. avgusta 2008:
“Grupe mladih antifašista u Hrvatskoj objavile su Otvoreno pismo u kojem traže od kardinala Bozanića da ne dopusti “javno služenje misa dominikancu pateru Vjekoslavu Lasiću zbog njegovih izjava na pogrebu ustaškom zločincu”. Bivši zapovjednik zločinačkog logora u Jasenovcu i ustaški dužnosnik Šakić, osuđen na doživotni zatvor, umro je ovih dana te je sahranjen u ustaškoj uniformi. Svećenik Vjekoslav Lasić pohvalio je u posmrtnom govoru ustaši takav čin.”
Matvejević podsjeća da je prije deset godina pisao Papi Vojtili.
„Sveti oče”, pisalo je u rom pismu, „želim Vam skrenuti pozornost upravo na očitovanje takvih zloupotreba. U crkvi Ranjenog Isusa, u središtu grada Zagreba u kojem sam proživio veći dio života, održana je ovih dana misa zadužnica za ustaškog poglavnika Antu Pavelića. Oglasi su pozivali puk na tu ceremoniju. Crkva je bila puna. Misi su prisustvovali, u prvim redovima, zeloti ustaškoga pokreta, starog i novog. Nadomak Ranjenoga Isusa, na Trgu Jelačića Bana, polagali su cvijeće uz izloženi portret Pavelićev. Članovi njegove obitelji gordo su dočekali taj čas. Dominikanski svećenik, koji je služio obred, održao je propovijed. Jednog od najvećih zločinaca Drugoga svjetskog rata uzdigao je do samih nebesa: “On sada na nebu s nevinom dječicom i plejadom hrvatskih mučenika bdije nad sudbinom Hrvatske i svakog od nas”. Tim se riječima slavi čovjek pod čijem su vlašću pogubljene desetine tisuća nevinih Židova i kršćana, Srba, Cigana i samih Hrvata koji su se pokušali oduprijeti zlu.
U prijašnjem režimu hrvatska je Crkva optuživana za vezu sa fašizmom. Osuđen je poslije rata njezin prvi prelat. Suprotstavljao sam se, koliko sam mogao, uopćavanju takvih optužbi. Danas ih potkrepljuje dominikanski svećenik svojom propovijedi u crkvi Ranjenoga Isusa.”
U tom se značajnom obraćanju Predrag još kaže:
„U našem gradu bilo je zajedničkih grobišta u kojima su počivali, jedni uz druge, građani različitih vjeroispovijesti, onako kao što su jednom zajedno i živjeli. Takvo je bilo i partizansko spomen-groblje, simbol antifašističke borbe građana Mostara, koje su u ovom ratu ustaški ekstremisti oskvrnuli i srušili. Oni su pucali na muslimanske vjerenike koji su, mirno i bez izazova, željeli posjetiti svoje grobove.”
