Nedavno je ocijenio književnik i književni kritičar, profesor Mihajlo Pantić, da su dva jugoslovenska pisca “potrošena”. Mislio je na Mihaila Lalića i Oskara Daviča.
Nejasno je zašto je upario baš ova dva pisca. Ništa zato.
Mihailo Lalić je autor Lelejske gore. To je roman za koji postoji mjesto u kolekciji 100 najboljih romana (da ne stežemo obruč previše) svih vremena kod nas. To je prozna klasika za naše prilike. Kako klasično djelo može da se potroši?
Oskar Davičo je pisac nekoliko antologijskih pjesama. Mjesto mu je u svim antologijama koje su napisane za njegova života ili će se pisati ubuduće – sem ako on sam ne zabrani da uđu u dotičnu antologiju (bivalo je tako). Takve antologijske pjesme su Hana ili Srbija…
Kako može da se potroši antologijska pjesma?
I ovo na stranu. Lalić i Davičo su spasavali svoje žive glave od četnika kamom opremljenih. I pisali istinu o četničkih hordama u Drugom svjetskom ratu. Kad je o tome riječ, u vremenima pune i bestidne rehabilitacije zločinačkog četničkog pokreta može brkatom kritičaru izgledati profitabilno i zazvučati umilno da “potroši” ideološke protivnike koljača iz sela Vranić.
Ali je to onda neko drugo umijeće, a ne književna kritika.
