O mogućnosti izvršenja nadljudskih zadataka vodi se dijalog u Spaso-jefimijevom Bogorodskom manastiru između veoma grešnog Nikolaja Stavrogina i bezgrešnog arhijereja Tihona (Dostojevski, Zli dusi II, Rad, Beograd 1986, strana 87).
Stavrogin insistira da mu Tihon direktno odgovori na pitanje: Veruje li u Boga? Verujem, kaže arhijerej. Tada Stavrogin iznosi svoju poentu:
– Jer je rečeno, ako veruješ i zapovediš brdu da se pomeri, ono će se pomeriti… uostalom, besmislica. Međutim, ipak sam radoznao: da li ćete brdo pomeriti ili ne?
– Zapovedi li bog, tada ću ga i pomeriti.
– E pa, to je isto kao i da ga sam bog pomeri. Ne, vi, vi to učinite, kao nagradu za verovanje u boga?
– Možda ga i neću pomeriti.
– “Možda?” to nije rđavo, a zašto sumnjate?
– Ne verujem potpuno.
– Kako? Vi ne verujete potpuno? Ne sasvim?
– Da… možda i ne potpuno.
– Dobro! U svakom slučaju ipak verujete da biste brdo, makar i s božjom pomoći, pomerili, a to nije malo.
Aktuelnost ovog problema s brdom došla je do izražaja u Srbiji u kasnu jesen 2018. Neko brdo, klizište, ispriječilo se pa ometa gradnju južnog kraka Koridora 10 u Grdeličkoj klisuri. Kasni gradnja autoputa.
Mediji su javili da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić upozorio operativu da brdo mora da se skloni, ako već ne ide da se probije put na drugi način. Koliko je to brdo?
Oko 300.000 kubnih metara zemlje i drugih materijala. Možda je preglednije ako se kaže da je to ploča kvadratne osnove 100 metara puta 100 metra, to jest površine deset hiljada kvadratnih metara. Debljina te ploče je onda 30 metara.
Pozamašna prepreka! Zamišljam da je direktor firme koja mora da ukloni brdo promrmljao: Ne verujem potpuno.
Bog ćuti. Nije odrekao pomoć, ali nije ni nagovijestio učešće.
Ima on neke druge koridore.
