Nikad nijesam bio posebno impresioniran pohvalama na račun Crnogoraca, bez obzira sa koje strane dolazile. A hvalili su i Francuzi, i Englezi, i Njemci… A tek Srbi!
Pohvale su se odnosile na naše slobodarstvo. Kao da drugi ne vole slobodu. Hvalili su u stvari našu spremnost da platimo slobodu ne brojeći glave. Na stranu odiozna činjenica da nijesam čuo drugačiju pohvalu, sem za onu vezanu za kuburu i sablju. (Ponekad nas hvale da smo visoki i gledni, ali ja statistički ne mogu da posvjedočim u korist takvih zapažanjima kad subotom prošetam glavnom ulicom rodnog grada.)
Sa dobrim namjerama oslikao nas je u rečenom sjaju Branko Radičević. Dakle, pisao je u Đačkom rastanku:
Crnogorče, care mali,
Ko te ovde još ne fali?
Mačem biješ, mačem sečeš,
Mačem sebi blago tečeš,
Blago – turska glava suva,
Kroz nju gorski vetar duva.
U alegoričnoj satiri Put reći će da je Crna Gora nstala kad se produšila božja vreća u kojoj je Svevišnji skupljao brda. Tu čitamo:
Crna Goro, ponosito stenje,
Krune srpske ti drago kamenje,
Uspomeno prebeloga danka,
Kog se seća Srbin ka’no sanka!
I tako dalje; gle na kocu glave nabijene; onde ruka, onde viri noga. Crna Goro, gnezdo sokolva! Jer, i djeca crnogorska su sokolići (U rukama oštri im nožići, Udri, bockaj mrtvoga Turčina!). I Crnogorke su sokolke (Turčin pada u zelenu travu, Ljuba k njemu, pa mu skida glavu).
Sto pedeset godina se taj šablon primjenjuje. Sve do amfilohijevih dana kada (na ovoj tradiciji) u nikšićkim gimnazijama Srbska deca Strunjaši bockaju… Crnogorce u sred Crne Gore.
Pohvale sa Magarčeva brda izrodile su se u proces magarčenja Crne Gore. (Magarčevo, brdo kod Sremskih Karlovaca.).
