U prošlim vremenima kad tortura holivudske kinematografije i celuloidne komercijalne produkcije ne beše baš ovolika gledali smo na našim televizijama izvanredan japanski film Balada o Narajami.
Tema filma je ubasute (lapot) praksa u 19. veku u Japanu. Osoba koja napuni 70 upućivana je na daleku planinu Narajamu, da je zima umori, da umre od gladi, lešinari da je dokrajče.
Već neproduktivni član porodice treba da se žrtvuje za dobro mlađih, jedna usta manje u kolektivu koji se mučno batrga u surovim uslovima preživljavanja.
Još krepka Majka Orin rešava da povede herojsku borbu za primenu senicida, svesna da drugih rešenja skoro i nema. Poslednju godinu na svetu provodi opošljavajući važne zemaljske poslove, među koje spadaju svođenje računa sa zelenašima i pljačkašima, kao i ohrabrivanje mladih da smesta krenu putem afirmacije plodnosti i života.
Skoro će trideset godina otkako se film okitio Zlatnom palmom u Kanu, a još pamtim potresnu scenu kad energična Orin s očajanjem i besom oseća jaku vilicu; rešava da lomi očuvane zube, stideći se svoga zdravlja koje joj otežava naum da učini poslednje, možda presudno dobro za potomke.
Setio sam se ovog Imamurinog nagrađivanog dela ovih neveselih dana kad nam se čini da je premnogo balkanskih vojskovođa na slobodi. Slušam naše političke prvake koji su konsternirani međunarodnim nepravom, ali se trude da nas ne odvedu u bespuće. Jasno sam čuo upozorenje kolebljivcima: Najgore bi bilo odustati od evropskog puta.
To bi rešenje značilo prestanak isplate penzija za stare i oronule u Srbiji.
Gubim apetit. Ide mi sedamdeseta i gle čuda, još jedem prirodnim zubima. Ali su zalogaji iz dana u dan gorčiji – dok žvaćem kao da je Kosova sve manje.
Generalima je suđeno kako je suđeno. Šta je s penzionerima? Je li presuđeno da prodaju veru za večeru?
Ima li u Srbiji neka planina? Odgovor je možda znao naš Imamura, Živojin Pavlović, ali njega više nema.
