“Prolazeći kroz Kosovo nakon Prvog svetskog rata, mnogi strani zvaničnici i turisti, poput ekipe National Geographic Magazine-a, ostajali su fascinirani slikama seljaka kako oru noseći pušku na leđima. To je bio očigledan znak stepena militarizacije područja, a ono što se nije moglo tako jasno videti bilo je pitanje tamošnje administracije. Radikali su još 1913. u nove krajeve slali policijske službenike sumnjivih kvalifikacija, što je izazivalo konflikte između državnog činovništva i oficira. Uredbom o prvenstvu civilnih vlasti nad vojnim u novooslobođenim krajevima (1914), autoritet činovnika nad vojnim organima dodatno je pojačan, pa su predstavnici vojske sve češće kritikovali ponašanje civilnog činovništva.
Sama činjenica da su iz perspektive tadašnjih političkih elita Kosovo i Makedonija izgledali kao “sanatorijum za popravku rđavog činovništva” pretvorila je priču o jugoslovenskoj administraciji u hroniku neprekidnih zloupotreba javnih ovlašćenja. Iskustvo je pokazalo da je “sumnjivo” činovništvo tek na jugu moglo gotovo nesmetano ispoljiti svoju sklonost malverzacijama. Korumpirana birokratija je indukovala nezadovoljstvo u narodu, zbog čega su albanska i bugarska propaganda postale prijemčivije.
Tome su pogodovale i afere kojima je obeležena prva decenija jugoslovenske uprave na Kosovu, poput one u kojoj je sin Nikole Pašića falsifikovao potpise na kupoprodajnom ugovoru kojim su rudnici Trepča, Novo Brdo, Kopaonik i Zletovo prodati engleskoj firmi Selection Trust Company. Jednako loše mogla je delovati i afera u kojoj je radikal Puniša Račić (poznatiji po atentatu u Narodnoj skupštini), predstavljajući se kao “naslednik svetoga kralja Dečanskog”, zahtevao da mu se dodeli 3.500 hektara zemlje i šumskih kompleksa manastira Dečani.
Republika od 5.10.1922. je pisala kako je Nikola Pašić otezao sa odobrenjem kredita ministru šuma rečima: “Ne dam ti, ako ne daš Puniši šumu”. Novosti od 2.8.1924. prenose razgovor delegacije koja je Pašiću poručivala da uhapsi Račića jer je na svoju inicijativu sekao dečansku šumu. “Ako se ne obustavi seča šume, narod će se dići”, upozoravala je delegacija Pašića, na šta je ovaj lakonski uzvratio: “A mi ćemo poslati vojsku”.
Ma kako ova afera izgledala nadrealno, spor između Puniše Račića i Kraljevine SHS rešen je u korist ovog prvog, “na osnovu izvršne presude nezavisnog i pravilnog suda u Peći”. Pobedivši u sporu, Račić je podigao pilanu u kojoj je počeo da prerađuje borovo drvo.”
