Novinar, profesor, filmski radnik Mandić žali se u Politici, krajem maja 2013, da nezaustavljivo dolazi 2014. godina. A da kakva je to opasnost?
Proslava 100 godina od početka Prvog svjetskog rata. Bolje je pisati: svetskog rata (ovako ili onako, rola Srbije je stvarna u toj kasapskoj predstavi na trpezi Istorije).
Mandić Aleksandar se plaši.
Doći će do prekrajanja istorije i istine o uzroku svetskog meteža 1914. Prekrajanje je već počelo, pojavila se knjiga Nove istine, na 736 strana, sa imprimaturom… Kembridža. Pisac: Kristofer Klark. Naslov: Mesečari: kako je došlo do rata u Evropi. Ovo štivo već naveliko hvale, na sve četiri strane.
Mandić nas opominje i prekoreva što traćimo vreme (slušamo Aidu) dok vredni radnici na Zapadu falsifikuju činjenice, pa će Srbi biti krivci za izbijanje Velikog rata, i Rusi će biti arhikrivci, rehabilitovaće se uloga One Monarhije i Nemaca kao takvih. Ko bi doli, sad je gori.
A nije tako govorio Aleksandar, alijas Živko Orlandić, kad je njegov idol, i mentor, Koštunica prekrajao Drugi svetski rat; pa su, i još su, partizani okupatori a četnici oslobodioci, a fašisti niko. A spomenici partizanima porušeni, a spomenik Draži neoštećen osvećen, a penzije kvislinzima.
Jedan drugi Aleksandar, Gatalica, pravovremeno je izašao na megdan proslavi Klanice No 1. Njegov nagrađeni roman Veliki rat tek je nešto tanji od Klarkove podvale: 488 stana. Gatalica je Srbin, Srbi su se sa Gatalicom složili, nije važno šta kažu učeni Englezi, važno je da u Ninovom romanu nema Crnogoraca, ako izuzmemo švercera Crnogorčevića.
Zamera li to prvi Aleksandar drugom Aleksandru da sluša Aidu? Slušao ne slušao, kao i imao brkove ne imao – ličiće uticajnim ljudima sa Ostrva na Apisa, bre. Možda i čoče.
A došlo je vrijeme da apisovština iscuri niz pisoare vremena.
Šteta za 15 miliona žrtava. Najveća za moje stričeve, bez poroda, umrle od španjolke.
Izgleda će se ratovi dvadesetog vijeka ipak završiti na pisaćim stolovima. A mi na tom poprištu nijesmo, i kad jesmo.
