U mom primjerku crkvenog kalendara za prostu 2005. godinu mogu pročitati na strani 28. takozvanu devetu Božju zapovijest. Ona glasi, citiram: “Ne svedoči lažno na bližnjega svojega.”
Mene je naravno, odavno, zanimao razlog nepotrebne dužine ove prostoproširene naredbe. Ko (po komandnoj odgovornosti) nužno stoji iza ove maksime? Isti onaj koji je uslikan na stanici prvoj date publikacije a čije ime nije navedeno, već u potpisu jedino stoji jedna druga misao, a naime sledeća: “Ja sam sa vama da vas čuvam i da vas izbavim (Jer. 42:11)”. Ta, to može izjaviti jedino Isus Hristos!
Dakle, može li biti da je Hristos nesavršen orator, brbljivac koji iz logorejske potrebe da ređa riječi unosi nedoumice u sam sadržaj rečenice? Teško mi je stati iza te tvrdnje. Nema sumnje, Bog bi bio ovako formulisao datu misao: “Ne svedoči lažno.”
Ko god da je proširio iskaz, krivotrvorio je Tvorca. Imamo razloga da sumnjamo u nečije manipulatorske namjere…
Sva moja očekivanja da otklonim nedoumice kroz razgovor sa svetosavskim katehetama, pokazala su se kao iluzorna. Razgovor te vrste se uvijek savršava žalosnom konstatacijom, da ja ne razumijem što se tu hoće. Je li?
Na kraju sam upozoren, iz svojeg intelektualnog okruženja, da ne pokušavam; da se crkva davno već obezbijedila od bijede da eventualno bude poražena na tom, ili sličnom kanonskom trkalištu. Svi relevantni vjerski pojmovi su, po prilici, dualni (kao talas i čestica u savremenoj fizici). Ako izvedem logički zaključak iz jedne premise, biće mi saopšteno da sam promašio temu, jer riječ ide upravo o opozicionom dubletu date premise! Iz čega slijedi da vas (neprijatno!) neka dobra duša besplatno podučava…
Ono što ja stvarno pitam, sledeće je. Ako Bog, iznimno, nije htio na tom mjestu da bude škrt na riječima – što nije rekao: “Ne svedoči lažno ninakoga”? Evo, nijesam čestito ni dokrajčio svoj govor, a već se neko javio za riječ da me prekori, budući da je popovima dojavljeno Odakle Treba, kako sintagma “bližnji svoj” upravo znači “univerzalan čovjek kao takav”, i ništa drugo (do prve drugačije potrebe)! I ja sam pokunjen, i u teškoćama…
Više mi ne vrijedi ni da nastavljam razgovor, iznošenjem krunske dileme: šta znači jedna od dvije izdvojene, “najveće zapovesti”, i to ona broj 2: “Ljubi bližnjega svojeg kao samoga sebe.” Dobiću isti šamar. Ne radi se tu, je li, o ljubavi koja se završava na granici tvoga plemena, to ne…
Još grđe, može se desiti da je nemoguće dokazati da je tako što Srpska pravoslavna crkva ikada napisala, jer u Kalendaru nigdje ne stoji potpis te institucije, bez obzira što ćete dati desnicu svoju (i preobratiti se u Scevolu 21. vijeka) da je štampanje izvršeno uz blagoslov – pogodite koga!
Kao što vidite, sasvim je neinteresantno upustiti se na teorijskom nivou u pomenute rasprave. Sve ovo iznosim zbog praktičnih posljedica koje se proizvode na terenu i svakodnevne percepcije vjerskih postulata u dušama ovaca stada u njihovoj interakciji sa pastirima. Riječ ide o ovome:
Pitate sasvim običnog seljaka, komšiju: “Bogati, kakav je bio čovjek onaj Jovan (na primjer) za četiri godine Drugog svjetskog rata, da nije neki zločinac?” On, koji ima sedamdeset godina, i ne može da se skriva iza maloljetničkih inicijala, spremno odgovara: “U našem selu nije učinio ništa nevaljalo.”
Vidimo, pokazao se kao dostojan svetosavski hrišćanin. Je li svjedočio lažno na bližnjega svoga? Nije, jer zločin tamo preko brda ne ulazi u definiciju maksime. Je li ljubio bližnjega svoga kao samog sebe? Jeste, jer bi vampir lažnog svjedočenja i na njegova vrata sjutra da zakuca.
Komšija je imao devet godina u ono vrijeme o kojem treba da posvjedoči, a on svjedoči promptno, i bez zamuckivanja. šta iz toga možemo da zaključimo? Ništa relevantno! Ta u Srbiji je značajni književnik objavio knjigu sjećanja u kojoj tvrdo i detaljno opisuje događaje iz vremena kad je imao – četiri godine. I o tim događajima je tada tako samosvojno (ideološki minuciozno i umjetnički markantno) prosudio, da je kao zreo i odgovoran čovjek to morao u našem vremenu da objelodani. Ili ocrnonoći, kako hoćete.
Vidite, Jovan je možda činio zločine, ali samo negdje daleko, i nekom nevažnom, ne bližnjem; tako da se to po kalendarskoj doktrini koja se prodaje na našim ulicama – ne uračunava u njegov moralni profil. A da ne pričamo o tome kako mu je i samo ime svetiteljsko – jovani su pisali i jevanđelja. Kao takav, Jovan o kome je riječ možda je kod brdskih svetosavaca na spisku za posvećenje… Ali mi moramo priprijetiti:
Ko dosad nije naučio da govori o Jadu Vašem kao o Jadu Našem, taj se nije još upisao u Čeljade.
Da li to parcijalna “vrlina” u malom plemenskom toru lako nadmaši stravično zlo činjeno po livadama oko tora, te skrušeno prerasta u univerzalnu svetinju? Bojim se, da. Vidimo li da sa Pravnog fakulteta jednog drevnog grada kojeg su osnovali Kelti, stižu poruke da srebreničke žrtve ni na koji način ne umanjuju svetost naših ubica – prosto zato što tamo ne bijahu “bližnji naši”.
Samostalna država Crna Gora nudi svom stanovništvu važnu pogodbu: a) Građani neće biti (već jednom!) kontinualni sukrivci za neodržive umišljaje vjere “bližnjega svog” centrirane u Beogradu; b) Građani će morati istorijski da odrastu – da za svoje postupke zrelo, i bez ostatka, odgovaraju svojim potomcima, kao i pred civilizacijskim obrascem evropske i svjetske kulture.
Ukinimo tutore, koji svako malo otvore pletku sa balkanskom brljom nacionalizma i, podrigujući, zapliću zdravicu:
“Pijemont!”
