U mojim teškim danima (mart 2018) čitam debelu knjigu: kolekcija svih priča Ive Andrića. Svaka njegova rečenica svedoči o brizi za čist, razumljiv, izražajan jezik. Svaka njegova priča potvrđuje istinu da priča ne sme biti dosadna i kao takva banalna; neinteresantna priča (a interesantna je tek ako smo ljubopitljivi i uzbuđeni u svakoj rečenici!) je podmetnuti mućak.
Sad se piše i ofrlje. Otvaraju se širom vrata uličnom, nepreciznom govoru. U Danasu čitam naslov:
“Pao dogovor o brašnu”
Neki spor sa Makedonijom oko uvoza brašna. Prvo sam razočaran, jer, eto, oboren je neki dogovor koji je bio utanačen. Ali ne! U tekstu je reč upravo o tome da je najzad postignut sporazum!! (“Posle tri dana intenzivnih pregovora Makedonija i Srbija postigle su danas dogovor u Skoplju, brašno iz Srbije ići će za Makedoniju, a naša Vlada neće uvoditi nikakve kontramere kako je to bilo najavljeno.”)
Sleng vrdalama iz sfere sumnjivog biznisa uvodi tu besmislicu sa glagolom “pasti”. Pasti znači postići!? (Pala je ženska – postigli smo cilj, ulovili smo je). Zašto je to tako? Jer protuve uglavnom realizuju svoje mutne želje i planove metodom lova, upucavanjem – kad meta padne, ulovljeno je nešto, ko te pita kojom muvažom, mi jašemo dalje.
Postignut je dogovor o brašnu.
