Politička nejač, isturena odjeljenja svetosavskog unitarizma u Crnoj Gori, hvale pjesmuljak Nikole Petrovića, vladara Crnogorskog, naslovljen Onamo, namo. Predlažu da se to stihosočinenije proglasi himnom unije država Srbije i Crne Gore.
Đe da nađem danas tu literaturu i pogledam o čemu se zbori? Kad se mora, otvorio sam one najsmradnije sajtove Interneta i među mnogo istorijske truleži zaista, po vonju, natrapao na Nikolinu zafrkanciju.
Na sve četiri strane svijeta, u vremena ona praktikovali su vladari na dvorovima svojim organizovati književne večeri, ili sumrake, gdje su se recitovale pjesmice mile ušesima carskim. Postojali su carski pjesnici, vješti u sastavljenju oda i drugih umilnih književnih medaljona. Vidim i našega Nikolu gdje u Cetinjskim sumracima učestvuje u sličnim kamernim priredbama. Naš je vladar njegovao jednu specifičnost! Sam je pisao stihove i sam čitao. Nije da mu je manjkalo poltronskih piskarala, mogao je na ljese angažovati raznih sarajlija i medakovića. Ali je najviše cijenio samog sebe i najbrže je funkcionisao kad je sam zapisivao svoje ideje. Tako je jednom riješio da zabavi svitu patriotskim obećanjem da će organizovati turistički ratni pohod… do Prizrena. Naravno da su se te večeri godine 1867. na mrtvo zabavljali velikaši u dvoru pod Orlovim Kršem.
Pjesma počinje vladarevom reminiscencijom na slatki mit da je njegovom caru neko razorio dvor, koji je bio, dabome, stjecište junaka (ajde, bogati). Gdje je lociran dvor? Onamo, namo – za brda ona! Bez oklijevanja, budući da je identifikovana autentična starina, poziva se na marš pod oružjem do onamo, namo. Cilj je da se sa ruševina priprijeti vragu, ali i da se svrati u Dečane kako bi se prisvojio Raj za ratnike koji idu na srpska polja, koja su bojna. Pogovora nema, jer starac Jug objašnjava šta je sveti dug (aplauz u plavom salonu). Premilosni vladar je oduševljen dobrim prijemom recitacije i brzo dopisuje još jaču strofu u kojoj obećava tupljenje oštrica hrišćanskih sablji u procesu sječe turskih vitih rebara za brda ona. Nikola je tu zastao i sjetio se da junačke pjesme nema ako se ne pomene grob, a obavezna rima onda nalaže angažovanje riječi rob, kao u preporuci za drugog: bolje ti grob, nego ja rob . No kako je mjesto radnje onamo namo, grob je Milošev, a roblje je srpsko.
Tih godina je vladar Nikola bio često zabrinut za slobodu svoju i svoga naroda i Crnogorci su vodili ljute bojeve za odbranu nezavisnosti domovine Crne Gore. No dobro je kad smo zabrinuti i za sudbinu svoje braće. Prirodno je da briga raste kad su braća daleko, onamo namo. Sjajno je kad je ljubav uzajamna. I, u ondašnjoj Srbiji nevoljni pjesnik Đura Jakšić tek biješe napisao tužbalicu Padajte, braćo! Bard je ljuto korio obrenovićevsku vlast za indolenciju glede stradanja braće koja su, u istom pravcu a suprotnom smjeru – onamo namo! Pale su i teške riječi: Mi Srbi nismo. Mi ljudi nismo. U svojim mračnim i gladnim noćima Đura piše dramu Jelisaveta knjeginja crnogorska.
…
