On je (pre)plaćenik Službe i kao takav ima određene obaveze. Obaveze su mu pre svega da bude bot. Nije samo da zaradi za sendvič, ili burek. Živi luksuzno, dobar stan, nikakvih tragova lišavanja, ne ide na posao od sedam do tri.
Starinom je iz Bosne. Otuda smatra da je iz skupine izabranih, najboljih Srba. On to nikad ne kaže, već živi po toj maksimi. I spreman je da ospe maksimom po diviziji. Prepustili su on i njegovi izjave o elitizmu Srba van Srbije jednom biologu, koji je robovao u Hagu. (Priznao je biolog genetičar sve tačke optužnice.)
Naš bot kao takav nikad nije u krivu.
Jednom je istakao na društvenu mrežu FB fotografiju, njegovu fotografiju, na kojoj se vide ždralovi kako se s proleća vraćaju na svoja severna staništa. Gledam u fotografiju, u pozadini sunce zalazi, a ptice lete s lijeve na desnu stranu fotografije. Budući da sam služio vojsku kao stari kadar vezista, nije mi problem orijentacija u prirodi (a i planinar amater sam). Ptice lete na jug! U našim krajevima kretanje ka jugu znači kretanje ka toplijim predelima, pa je to onda jesenja scena? Ali bot ne može, ne sme! da pogreši, kaki! Diskusija se završila tako da je po sredi neka greška u prirodi, a da je bot u pravu – žuravlji sejčas letjat prema severu i on je to snimio.
Drugi put se na nekoj njegovoj fotografiji našla opet ptica. Nije ždral, nego mnogo manja ptica, pitomija. On je zove grlica. Razvila se prepirka, neki misle da je i divlji golub. Napišem da je na fotografiji mila ptica koja u maju sleće na moje prozore i zove se gugutka. A, ne. Bot ne pristaje. Jer to bi značilo da je pogriješio doušnik tajne službe, a prima onoliku nadoknadu, apanažu, sinekuru. Njegovo konačno rešenje je bilo da u njegovom kraju tu vrstu ptice zovu grlica. Velim, uppravo s prozora gledam na grani platana u parku grlicu: veća je od gugutke, grlica je kokoška, ima baš uočljiv širok “prsten” oko vrata. Ne pomaže, kako mogu pledirati ja običan građanin da sam u pravu po pitanju bilo čega – Služba je već rekla istinu i stavila tačku.
Bot je mogao da se posluži internetom, on to može. Tamo bi našao da je gugutka koju svaki dan gledamo ona Streptopelia decaocto (collared dove). Našao bi još da grlica ima raznih, dovoljno je pogledati kako izgleda crvena grlica streptopelia tranquebarica, da bi se lako videle razlike. Niko ne spori srodnost, ali pokazati da uočavamo neke nijanse i da ih znamo iskazati kroz različite nazive ptica – to je poželjno.
Bot je patriot, to je suvišno ponavljati. I morao bi kao takav znati da je gugutka upotrebljena kao jedan od simbola Srbije. Kao šljiva, kao buna, kao sijerak koji se teško melje… Pa da ne razlikujemo simbole Srbije?
Jer, ovako je pevao Davičo u antologijskoj pesmi “Srbija”:
Песмо тужна, мека си милошта,
што плаче као крв грожђа, као суза мошта,
као онај пољубац, онај мирис перја што утка,
у гугутање своје гугутка.
Davičo baš kaže gugutka. Mogao je da kaže i grlica, ipak nije. Bez obzira na sve finese koje znaju biolozi, narod u Srbiji živi s gugutkama, i prihvata gugtanje, i stavlja ga u pesmu. Dužni smo da na fotografiji prepoznamo gugutku, ne upotrebljavajući širi pojam grlice. Imamo reč za gugutku. To nas obavezuje.
