Siromašni crnogorski seljak (Mudrac? Nesrećnik? Pjesnik?) našao se blizu Višegrada, u vrtlogu ustaničkih previranja početkom devetnaestog vijeka. Raja sve teže podnosi turski zulum. Crnogorac pokušava da podigne borbeni moral ojađenih meštana okupljenih oko vatre. Uzima gusle i počinje da ređa borbene stihove uz zvonki bruj sa struna. Odakle mu gusle kad ni hleba nema?
Ivo Andrić ga upečatljivo slika u romanu “Na Drini ćuprija”. U mom čitalačkom sjećanju, čudesni instrument vadi Crnogorac iz unutrašnjeg džepa dotrajalog, pastirskog ogrtača. On se ne razdvaja od gusala. Kakve su to gusle kad se u džepu nose? Kao podlanica male, ali valjatne, zvučne i melodične.
Sto i više godina kasnije, u jeku drugog svjetskog rata, na Babinskom čukaru živi Vrano Boričić. Ima smireno i spečeno lice gorštaka, duge njegovane i ufitiljene brkove. I on ima gusle. Njegove su gusle znatno veće od podlanice, ne staju u džep ni najkrošnjatijih gunjeva. Vise na klinu u dnevnoj sobi, na vidnom mjestu. Rezbarene su, od finog drveta, uvijek se kaže od suvog javora (možda i jesu). U Vranovom krilu izgledaju otmeno i ječe moćno. Strune su od birane dlake najboljih poličkih konja, od dugih, elastičnig, svijetlih dlaka iz repova onih grla koja jutrom pasu rosnu travu sa Votnjaka. Gudalo zateženo, poslušno u gipkoj ruci guslara, podmazano naročitom smolom koju luči crnogorica i koja prolazi kroz proces tradicionalne tehnologije o kojoj se nikad do kraja nije saznao svaki detalj postupka.
I ovaj guslar je imao svog vrhunskog pisca. Vrana je opisao Mihailo Lalić u jednoj zbilja potresnoj epizodi Lalićevih epopeja. Vrano čuje vijest da su okupatorski vojnici, uz presudnu pomoć potkazivača i kvislinga, napravili grozan zločin. U okolnim šumama poginuli su borci za slobodu, Vranova đeca, komšije i rođaci. U času kad stiže tragična vijest, Vrano uzima gusle, popijeva da se naježila visoravan Polička, i hrabri čeljad u kući i naokolo. Pjeva pjesmu o cijeni slobode. Ko ima brkove, taj ne plače; čemer duše izgoni pjesmu iz grudi, suvu i pelen-gorku. I Vrano zaista ne plače no jad golemi izvikuje da ga čuju i shvate i poslušaju Babinjani.
Rečenice Lalićeve o tome su uvjerljive. Pisac zna da očev guslarski plač nije poza ni površnost, već istinski lelek u času strašnog gubitka, još jednog u našim lelejskim gorama.
Vrano je nosio crnogorsko odijelo. Po tome sam ga zapamtio. Skrojeno po mjeri, sjajno svježe, kompletno, uvijek čisto. Dobro mu je stajalo. Lako je bilo primijetiti brkatog ponosnog i tužnog oca na saboru na Votnjaku, na skupu naroda i omladine na Cijepcima, na prvomajskom druženju pored manastira kod Hrastovca, na svečanosti u Andrijevici. Nije tu bilo poze i glumatanja. Ja sam se mimoilazio sa Vranom uz osjećanje poštovanja i razumijevanja za njegovu tragediju. Mnogi su se ružno cerekali njegovoj izdvojenosti: to uvijek jedno i jedino novo crnogorsko, mimo narod. Gadili su mi se ružni komentari u pola glasa i oni posprdni smijuljci nedostojnih ljudi. Ono podgurkivanja kad Vrano pred veče prođe beranskim korzoom. Ulična vježba čiste pokvarenosti. Lapavica podlosti. Kijamet gnusnih površnosti. Kod Suda, kad se okretao da još jednom prođe glavnom ulicom, vidio sam da su bljesnula pozlaćena dugmad džamadana na kosim rumenim zracima zalazećeg sunca. Ja sam znao da je ta munjevita svjetlost na prsima izbila iz njegove neugasle muke koja je u srcu čuvala sjećanje na poginulu đecu i slobodarsku omladinu – zaista sam tako mislio. I još jednom se potvrdio taj utisak kod mene; drugog maja na saboru na Votnjaku; kad je Vrano zaigrao crnogorsko kolo deset metara od mesta vječnog počinka ćerke i zeta.
Sijevnuli su opet zraci sa pozlate, samo su ovog puta bili dijelom krvavi i zeleni.
