Do nas je stigao opis Karađorđa: zamišljamo ga kao visokog (za ono vrijeme) muškarca. Stamen, snažan, ama pravi muškadin što bi rekli Dalmatinci.
Ali, gledaj: Imao je, kako bi se reklo, čudan tanušan glas. Nekako piskutav. Takvi glasovi uvijek izazivaju nedoumicu i iznenađenje – iz muškog grla treba da izlazi muški glas. Nikad se ne naviknemo da muškarac govori ženski, a dešava se kojiput.
Vrlo slično bi se moglo govoriti i o Njegošu. Na portretima vidimo nesumnjivo krupnog muškarca, snažnog primjerka Crnogorca, kakvog volimo da zamišljamo. Opet, imao je onaj problem kad bi progovorio. Zvuk i melodija njegove riječi u neskladu sa fizičkom građom.
I odmah pomislimo, a možda ne bi trebalo, da je za Njegoša (čudnog mrzitelja jednog velikog kulturnog reformatora Dositeja) Karađorđe bio uzor, bog.
I sad zamišljamo da su se susreli Vožd i Pjesnik; i razgovaraju iz dva istorijska grla bijela… Ima neke komike u toj pozorišnoj sceni.
