Kad su Hitlerovi ’humanisti’ bahato zaposjeli Beograd 1941, riješili su da ga očiste od ’lijeve pošasti’, te naprave uzoran arijevski centar kulture. Okupator je zamislio Apel srpskom narodu, kojim se osuđuje protivljenje okupatoru. Tužno velik je broj ’uglednih’ Beograđana koji su pohrlili da potpišu Apel.
Ali Apel nijesu potpisali profesor etike Đurić, književnik i diplomata Andrić, pisac Isidora – možda još po neko.
Posebno je zanimljiva anegdota kako je Gospar Ivo od Travnika izbjegao mrski predlog. Kad je pozivar stigao sa kukavičkim Apelom i zakucao na vrata, stanar Andrić se pojavio i s praga autoritativno rekao službeniku: “Gospodin Andrić nije kod kuće!”.
Slavan odgovor mudrog čovjeka.
Štetočinje su morale u hajku na patriote i ljevičare bez pristanka budućeg nobelovca.
Ako ste pažljivo čitali Dostojevskog, primijetili ste u romanu “Zli dusi”, u prvoj knjizi, na strani 203 (Rad, Beograd 1986), da narator u jednom pasusu navodi: “Bio sam svratio kod njega u utorak i kucnuo na vrata. Odgovor nije usledio, ali, pošto sam bio uveren, s obzirom na dobijena pouzdana obaveštenja da je kod kuće, zakucah i drugi put. Tada je on, skočivši, po svemu sudeći sa postelje, krupnim koracima prišao vratima i iz svega glasa mi doviknuo: ’Šatov nije kod kuće.’ Posle toga sam otišao.”
