Kad se navrzu nekom “učenom” terminu, izvade mu dušu. Početkom ljeta 2016 čitam na Peščaniku:
“Kada su zajednice na ovakav način razdvojene suprotstavljenim istorijskim narativima, koji su za mnoge ljude postali pitanje njihovog identiteta, jedini način na koji se normalan suživot može ponovno uspostaviti jeste uspostavljanje zajedničkog narativa, što naravno ne možemo očekivati od samih sukobljenih zajednica. Zato postoji potreba za trećom, neutralnom stranom koja će uspostaviti novi narativ.”
Tri puta narativ. I to ne u književno-teorijskom nekom tekstu nego u tekstu s tužnom temom o zločinima u Prijedoru 1992. kada su nesrbi nosili bijele trake oko ruke, a Kozarci lijepo selo srušeni i pometeni. I kad se piše o civilizacijskoj bruki, logorima za ljude. Evo “narativa” o tim logorima?
“Što se tiče samih logora, uslovi života bili su užasni. Primera radi, u Omarskoj, gde je u jednom trenutku bilo i do tri hiljade interniranih, uglavnom muškaraca među kojima su najmlađi imali samo 15 godina, logoraši – koji su jeli u grupama od po 20 i 30 ljudi – morali su da jedu u roku od 2 minuta kako ih stražari ne bi prebili (mada poštovanje ovog roka nije garantovalo ličnu bezbednost). Nekim danima hrane nije bilo uopšte, a pojedini zatočenici radije su u potpunosti preskakali obroke kako bi izbegli da budu pretučeni. Veliki broj “stanovnika” Omarske izgubio je i do 30 kilograma u toku boravka u ovom logoru.”
