Svuda žive hulje, zločinci, svaštočinje, kokošari, paraziti, vucibatine. Brine nas što te kategorije stanovnika kod nas lakše isplivaju na vrh vlasti ili umetničke i naučne elite. Još je odurnije što tamo mogu opstati neverovatno dugo. Za njih važi poseban Arhimedov zakon.
Ceo svoj život evo mnogi u Srbiji slušaju o ispadima jednog Šešelja i trpe tog Šešelja; još se ne vidi kraja njegovoj poznatosti. I dok je robijao nalazio je načina da emituje kvazietički vonj iz ćelije. Poseban komitet magaradi njakao je, da ga ne zaboravimo. Nastavlja u istom stilu na slobodi, koje se dokopao kao osuđeni zločinac.
U narodnoj skupštini se decenijama instaliraju likovi koje već počinjemo da doživljavamo kao arhitektonske detalje, potrporne stubove sale. Uznemirimo se kad ih ne vidimo, bojimo se za statiku zdanja. Ali, ne, viđamo ih redovno, ima tome nekoliko decenija. Kad uzmu reč, a daju im reč sve aktuelne vladajuće garniture, lepo se vidi da su po strukturi ličnosti barabe. Baraba i belen, sa “očima od splačine”, ne silazi sa TV ekrana deset i dvadeset godina (!).
Ta tendencija da isplivaju lihvari i nikako da potonu iz vidokruga časnih državnih poslova veliki je društveni problem.
Po sredi je naš nedostatak snage za elementarnu doslednost u principijelnosti. Poznajemo mnogo onih koji imaju formalno naučnu karijeru, ili bar odnekud naučnu diplomu i zvanje doktora nauka ili čak akademika, a koji su religiozni aktivisti ili politički vernici. Ili pak danonoćni sportski aktiviste zvezde i partizana. U struci, kunu se u naučni metod. U crkvi, kunu se u crkveni kanon. U skupštini, kunu se u političku pravovernost. Na utakmici, kunu sudiju, koji je korumpiran, a pride nije Srbin. To su eklatantni primeri neprincipijelnosti. Razlog? Isplativo je. Čak ne ni to, već nezameranje.
Kako da naučimo da razlučimo privatnost od javnog aktivizma?
On je psihijatar, doktor medicinskih nauka. U svim raspravama i ogledima zastupa pravoslavno-hrišćanske dogme. Tekstove ne publikuje u novinama tipa Pravoslavlje, gde im je po sadržaju i stilu mesto, nego u ozbiljnim časopisima ili novinama.
On je političar. Javno zastupa demokratske vrednosti. Unapređuje svoje kadrove koje i sam naziva štetočinama i čak kretenima. Veliča četnike i notorne ratne zločince, a kobajagi slavi antifašizam. Gunđaju samo retki, koji su već i u depresiji zbog očite marginalizacije normalnih osoba. Drskost. Već je decenima na javnoj sceni, uvek na vrhu društvene lestvice i ne brine za svoju budućnost. Sam neće da siđe, a nema efektnih procedura koje mogu da eliminišu dati probisvet. Neodgojena budala. Bogus (lažan) bog. Prelivoda. “Mračne duše nazvaše se patriote.” I kad se desi da neko takav zglajzne, to je bilo, čini se, nekako iz nehata.
Ne uspevamo da konstituišemo poredak koji prirodno sprečava da nevaljali zasednu u čelo sofre. Ovde nije moguća zaslužena kompromitacija štetočina. A vrsni mogu biti očas posla marginalizovani, skrajnuti i podvrgnuti decenijskom zaboravu.
Da ponovimo: ne postoji ovde prirodna kompromitacija taksirata i zlotvora. Izmišljenih kompromitacija časnih ljudi – koliko hoćeš.
