Zli dusi (1872), knjiga II, stranica 98 (Rad, Beograd 1986); čitamo snažne rečenice Dostojevskog (1821-1881) o patnji djeteta, devojčice. Matrjoša je bila seksualna žrtva bonvivana, neodgovornog gada (Nikolaj Stavrogin).
Devojčica je u očajanju, danima. On dolazi na mjesto zločina. Krhko biće steže pesnicu prema prestupniku i prijeti. Dijete pati u nemoći i iracionalno prijeti. Onda ulazi u “sićušnu ostavu, sličnu kokošarniku, odmah uz nužnik.” Matrjoša se tu objesila.
Nastavljaju se mnoge scene u dugom ’antinihilističkom’ romanu. Čitalac se povremeno pita, šta će biti s mučiteljem djeteta. Svjedoci smo da Stavrogin nije zaboravio svoje gnusno djelo. On pokušava da se na razne načine iskupi, ne žali sebe, prezire sebe, srlja u situacije u kojima može i život da izgubi, ali konačnog rešenja zadugo nema.
Približava se poslednja stranica romana, šta čeka pisac? I bukvalno u zadnjim rečenicama doznajemo da se Nikolaj ubio. I to na isti način kao njegova mala nedužna žrtva: objesio se. Ali ne teatralno, u komociji, na svijetlom i toplom mjestu. Već takođe u nekoj sobici gore na tavanu, gdje je postojala neka jedva dostupna ’komorica’.
Bez duševne poremećenosti, svjesno, usredsređeno otišao je u zasluženu smrt.
U jednom ne može Fjodor da omane: patnje djeteta nikad se ne mogu zaboraviti, počinilac se ne može izboriti sa svojom savješću na plitak način, mora životom platiti mučenje nemoćnog, malog čovjeka.
Pa imam pravo da zamislim da je ova scena, cio nauk o tome, bila vazda živa u svijesti Borisa Pasternaka!
(Nota bene. Druga je priča o Petru Stepanoviču Verhovenskom. I on svjesno sije patnju i smrt. Ne sprema mu se svilen gajtan premazan sapunom. Ubio je okrutno Šatova, posredno i njegovu ženu sa tek rođenom bebom – i nestao je. Niko ne traži njegove račune! Magične riječi koje ga štite su: opšta stvar, organizacija, gvozdena disciplina. U inostranstvu je. Vratiće se kad sazri novo vrijeme, pa bilo i kroz 50 godina. Možda pod imenom Vladimir Ilič!)
