Piše Ljiljana Đurđić u Betonu br 36, 8. januar 2008, nešto protiv ljekara i pisca Gorana Milašinovića. Ona kaže: „Dobar lekar obično nije pisac, niti mu pada na pamet da to bude. Dobar pisac je samo slučajno lekar. Biti dobar lekar i istovremeno dobar pisac je izuzetak. U srpskoj književnosti postoji samo jedan takav: Laza Lazarević.”
Na osnovu ovakvih iskaza pokušava da dezavuiše rečenog Gorana.
Bolje da se dala jedino na analizu njegovih tekstova, jer gornjim filozofskim zaokruživanjima nije ništa dokazala, a pokazala je sopstvenu zlobu.
Ja se sećam da je Ljiljana na ružan način javno histerisala protiv lista Danas – jer su joj dugovali neki honorar. Potom se gospođa pojavila u nekim sumnjivim novinama kao kolumnista; u kolumnama je pravila sumnjive kompromise, po mom mišljenju, sa svojoj savešću (tako je tražio vlasnik novina, pretpostavljam).
Sve se to zbilo zbog egzistencije; Ljiljana nije bila lekar; treba živeti.
Možda valja pohvaliti pisce koji su se potrudili da imaju svoj posao, imaju neku vrstu egzistencije, a onda i pišu – ako hoće i koliko mogu i umeju.
To ne znači da će nastati nešto vredno. Ne znači da su prepotentni, alavi, sirovi. To samo znači da pokušavaju da pišu kao slobodni ljudi – neucenjeni bilo čijim uredničkim zahtevima.
