Harry Gee je činovnik neke tvrtke, za nas ovdje nije bitno koje, u kratkoj priči An anarchist Jozefa Konrada. Na egzotičnom jednom terenu, u Južnoj Americi, firminom posedu, on dolazi u dodir sa mističnim intruderom. Bez pouzdanih dokaza, na osnovu svoje zdrave pameti, nazvao je nepoznatu pridošlu osobu u nevolji – anarhist. Polu-šala što bi se kafanski označilo. Taj pojam je na zlu glasu. Ljudi zaziru da imaju bilo šta sa nekim koga zovu anarhist, makar je reč o pukom nadimku. Većina ne zna šta anarhizam uopšte znači, ali piše u novinama da su anarhisti opasni tipovi koji ne zaziru od ubistava i rušenja. Priželjkuju prevrate. Aktivni su u svojim naumima.
Harijev pridošlica sa takvom repinom od nadimka ne bi imao šansu da u obližnjem gradiću, ili bilo gdje u bližoj i daljoj okolini dobije posao, zasnuje porodicu i ostvari bilo kakve pozitivne, građanske odnose. Anarhist postaje Harijev rob. Zašto rob trpi? Zašto ne umakne? Lukavi Hari nadmeno konstatuje:
“I hold him by that name better than if I had him chained up by the leg to the deck of the stream-launch.”
Mi udišemo takvu atmosferu; kontinualno, jer je u svakom procesu disanja ta neprekidnost samopodrazumijevajuća.
Napravi se halabuka u večernjim novostima, koje se čitaju od rana jutra, u politici koja se bistri pošto mrkni i pošto večeraj, da su ovi i oni drugosrbijanci, još i gore oni su autošovinisti, a smucaju se u tvrtkama i anarhisti crnogorci. Onda Promu-Ćuran izjavi, ako su, ne treba svi isto da mislimo i da se jednako izjašnjavamo, glavno je da smo pred zakonom svi jednaki. Potom autocenzura drži na društvenoj margini nazivom obilježene “anarhiste”, bolje neg konopcem sputane.
I sve je po zakonu. I sloboda izražavanja, i pluralizam mišljenja i opredjeljenja.
Ne čitam samo ja Konrada. Ima u vlasti promućurnih.
