Prije ratova u Bosni i Hrvatskoj, aktivisti su dijelili porodicama oružje. Džabe. Ko ne bi htio, zamole: samo nek ti je u kući, ne znaš šta nosi dan a šta noć, a nemaš nikakvu obavezu, ništa ne potpisuješ. Kad je zapucalo, morao je na zborno mjesto svako ko je imao onu poklonjenu pušku u kući. Ako bi neko od tih pokušao da izvrda obavezu okupljanja, jer nije znao da ima i taj zavjet, u kući bi mu “pomiješali so i šećer”.
Sad čitam u tekstovima “insajdera” da su redakcije dobile prije dvije godine neke novce. Unaprijed. Od radikala, s kašikom ili bez nje. Obaveze? Bože sačuvaj! Briga o slobodnim medijima.
U e-novinama Petra Lukovića sve najbolje, i često, o učincima vlasti. Izdavaštvo njihovo Levo krilo (ovo!) ima kvartiru kod… Stanka Subotića, uvijek časnog i hvaljenog ktitora crkve u Ubu.
Televizija B 92 se prenemaže kao mlada. Jer privatnik ima program koji on hoće, sa hm ili bez toga, je li, pa Goran Milić je objasnio stvar.
Radio Beograd 2 kukuriče cio bogovijetni dan, a da evo slušajte na nezavisnim talasima mudrost Pečata i uvide Trećeg oka.
I tako, do u beskrajon. Eno jednog unosi u Ukrajinu četiri atomske bombe u džepu. Eno drugog koji sprema atentat na AV dok se žrtva sprema da usreći narod povećanjem penzija i plata, to jest umanjenjem nivoa pokradenosti istih. (Ako okupator dozvoli promjene, plače vlast jadajući se; pa ko ima srca da upuca ridajućeg premijera?) Eno trećeg koji zna čija je mrzost oborila helikoprer sa sedmoro, energijom crne magije.
