Dežulović je novinar vrstan profesionalac. Asocijacije su mu vrlo uspjele, stil svjež, riječi precizne. Evo jedne njegove analize, u kojoj lako uočava pojavne i sadržinske sličnosti događanja u gradovima razmaknuta 400 kilometara:
“Podsjetila me ova nevesela zgoda na jednu sličnu prije točno deset godina, kad se junakom potpuno iste priče zatekao drugi jedan “balija”, slavni Emir Nemanja Kusturica. Jednako se Kusturica živ bio polomio da bude veći Nemanja od Stefana Nemanje i veći Srbin od Raše Karadžića, jednako je, baš poput Hasanbegovića, za lijepe pare tužio novinara, kad ga je Andrej Nikolaidis zbog toga zajebavao po novinama, jednako je Emir – baš onako kako je Zlatko od svoje države dobio Ministarstvo kulture – od svoje dobio koncesiju na Mokru Goru i pravo da diktira pravila u Park šumi. Pa ga na kraju srpski seljaci sa Zlatibora izvrijeđali kao “baliju”, pitajući se ’gde se on to zvanično potpisao kao Nemanja?’”.
“Ne damo da nam diktiraju neki poturice gore od Turaka!”, pobunili su se tada zlatiborski seljaci. “Ne dam da mi diktiraju neka prezimena koja nisu zagrebačka!”, pobunili se deset godina kasnije zagrebački seljaci.
“To su ljudi za prezir, to su oni koji snižavaju nivo vrednosti čitavog jednog naroda!”, zavapio je onda u novinama Emir Nemanja Kusturica, početnik gori od četnika. “To su najgori šovinisti, ljudi koji promiču mržnju i sve ono za što optužuju druge!”, zavapio je deset godina kasnije stari blajburger Zlatko Rafael Boban Hasanbegović, poustaša gori od ustaše.
“Život je čudo”, zaključio je na kraju u naslovu jednog svog maloumnog filma Emir Kusturica. Nekom, eto, čudo, nekom kurvin sin, to zna svatko tko se barem jednom rodio.”
(Ko se barem jednom rodio…)
