Pravih književnih kritičara više kao da nema. To ističu mnogi, skoro unisono. Osnovni zadatak kritičara, kako ja čitalac poimam stvari, jeste da pročita novo djelo, novog ili starog pisca, i razložno saopšti njegove vrline i mane. Ali toga već poodavno nema. Čitamo hvalospjeve o novim knjigama i, po pravilu, o svim novim autorima. Kritičar ima obavezu da saopšti blagovest, ali da su sve vesti blagovesti, to je malo vjerovatno? Tako, kritičari su prestali da nam pomažu. Bježanjem od svoje struke oni nam u stvari odmažu, zavode čitaoce za Goleš planinu. Više mnogi i ne čitaju osvrte kritičara. Gase se časopisi za kritiku, ili ih niko ne uzima za ozbiljno.
S druge strane, neki kritičari koriste svoju formalnu poziciju da naprave svojevoljne perturbacije u istoriji književnosti. Ponekog ponovo otkopaju, ponekog dodatno ocrne. Jedan je iskoristio priliku da Mihaila Lalića i Oskara Daviča proglasi “potrošenim” književnicima. Ali ko ima mandat da uočava potrošenost pisaca čije se knjige prodaju u knjižarama? Čitalac je jedini koji može neko delo da škartira, ako tako misli posle još jednog čitanja tog dela. Nove generacije čitalaca treba da imaju šansu da čitaju Lalića i Daviča i da formiraju svoj sud o njima; diskvalifikacija tipa “potrošeni su” je samo ideološka netrpeljivost, koja čitaocu ne pomaže, a može da smeta.
Pazite sada: Lalić koji je napisao Lelejsku goru i Davičo koji je napisao Hanu – potrošeni su, a novi su svi odreda i zanimljivi i avangardni i sušta modernost naše kulture… Koji novi? Pa svi iza kojih ovog trena stoje finansijski i drugi interesi izdavačkih kuća. Nema izuzetaka.
Primjer koji sam dao nije izmišljen. I kako je brkata veličina koja meša karte u literaturi baš zapela prstom i okom na Lalića i Daviča, mimo sto drugih?
(Mislim da znam odgovor.)
