U Budimlji postoji kanjon rečice Ponor. Taj lokalitet zovemo Klisura, a po potrebi i Bojčića klisura.
U porodičnim spisima imamo podatak da je tamo tragično nastradao moj stric, još kao dječak. Mikova priča: “Poslije Kosta (1909) rodio se Krsto. Krsto se satro u klisuri, krava se survala preko njega; glavu mu provalilo; liječio ga doktor Vrabac; nakon godinu dana pojavio se šarlah; Krsto je umro 1921. godine.”
Uvijek sam smatrao da je riječ klisura naša zvučna, izražajna, domaća riječ, naslijeđena od predaka. Ako postoji riječ koju su zasigurno izmaštali naši seljaci i ratnici – onda je to klisura. Tako sam prećutno vjerovao.
Onda sam saznao da je klisura grčka riječ! To me saznanje čak dijelom i naljutilo. Zar je malo grčkih riječi bez kojih ne može evropska nauka, umjetnost i društveni život, nego se tu još trpa i riječ za običnu urvinu!
Đavoli su bili Stari Grci.
Kako smo uvezli klisuru?
