Izađe, stane ispred mikrofona i patetično, kao dijete od dva metra, ponavlja da on voli Srbiju. A oponenti su izdajnici i mrze Srbiju.
Ali izađe pred mikrofon svakog bogovog dana!
Muka duhu osjetljivog čovjeka. Šta činiti?
U osnovi, logika dešavanja je prosta. Svako ponašanje u skladu sa Ustavom i zakonima je u redu. Ko tako čini korektan je građanin države. Ko narušava taj princip vjernosti slovu Ustava – pod znakom je pitanja. Ako ne i odmah izdajnik.
Pa ko je ovdje izdajnik društva i države? Samo onaj ko narušava integritet institucija. I ko je u poziciji da lasno narušava. Ko se na funkciji ne ponaša u okvirima predviđenim za tu funkciju. Ko izađe iz ustavnog opisa posla – izdajnik je.
Kakve su šanse da mali čovjek, siroti podanik, bude izdajnik svoje zemlje? Skoro nikakve: nema pristupa važnim informacijama, ne utiče na rad sudstva, policije, školstva, prosvjete – nikad nije skoknuo da nekog ministarstva.
Kakve su šanse da veliki čovjek, krupni glavešina, bude izdajnik? Ogromne. Veleizdaju čine veleslužbenici. Krše zakone. Naređuju sudijama. Prijete novinarima. Drže pridike profesorima. Uzurpiraju Parlament. S jedne pozicije upliće se u kompetencije druge pozicije. Kad je premijer, trtlja kao da je predsjednik. Kad je predsjednik, trtlja kao da je premijer. I sve kao kamuflira nevinom, patetikom djeteta od dva metra.
Kako onda da bude teško prepoznati izdajnika? Pa taj je svakog dana pred mikrofonom. Izi, izi narode izdajnički.
