Dan pobjede, 9. maj 2005. Slavi se u Parizu, širak se zdravi sa veteranima. Slavi se u Londonu, svečano je ispred spomenika na kome piše Glorious dead. Klanjaju se mrtvim antifašistima u Holandiji, na vojnom groblju blizu Mastrihta; doputovao Buš Mlađi.
A kod nas, podvala. Smislili su novu sortu istoričara, i uslikali ih za prestižne televizije. Možda će i legendarni kreštići za njih biti luk i voda. šta govore?
Govore, uravnoteženo (brajko moj). Mi smo nosioci rekorda, u svjetskoj konkurenciji, kad su u pitanju antifašističke posvižnosti. Dva se rekorda mogu navesti, kaže državni historik. Prvo, prvi grad koji su u Evropi ustanici antifašisti preoteli Hitlerovoj vojsci oslobodili su – četnici. Drugo, na kraju rata imali smo vojsku, ogromnu, valjda na drugom mjestu kad su u pitanju pokreti otpora (žalimo slučaj, Kineza je više).
Sad, ova antifašistička vojska, brojna, impresivna, valjda i svih osam stotina hiljada, čudna je vojska u percepciji našeg etatističkog histerika. Bio je krenuo da je imenuje kao srpsku vojsku; pa, nije; u poslednjem momentu se uzdržao; ne zbog istine, nego zbog uviđavnosti; zna istoričar da ima mnogo onih među nama, kojima i nije mjesto da budu među nama, ali je on vaspitan i ne bi da ih uvrijedi, ne svakako na ovaj dan. I onda čini ustupak: krajičkom krivih usana (a čkilji – otkud znam za tu arhetipsku pozu?), izgovara da je po šumama i gorama naše zemlje ponosne marširala 1945… jugoslovenska vojska! Pomislite samo te ckvrnje! On je, naime, došao sa tvrdom obavezom da se ne smije izreći: Narodno-oslobodilačka vojska. Ne dolazi u obzir.
Hajde i to. Čekam da pomene ko je bio na čelu te impozantne, svjetski relevantne vojske, koja tjera Hitlerove horde. Neće da gukne!
Neće da gukne.
Sad, zamislite grotesku: Ide vojska, ogromna armada, osam stotina hiljada ljudi, mladih ljudi, ljutih pravednika – ide… Ali ide sama! Sa kraj Bosne do mora. Ona nema komandanta. To je vojska cunami tipa. Bogo moj. U to nas uvjerava mladi elitni etatistički historik. Pa to li je bio cilj pada istočnog totalitarizma – da konačno čujemo takve demokratske istine? (Fuj)
Da bi se stiglo da čistog terena, da se tako može govoriti puku ispred TV, bilo je potrebno da se prethodno, svakom zgodnom prilikom, natrlja nos jednom egleskom državniku, (što nam je kriti: nos bogme crven od viskija). Kriv je ko krivo drvo što je 1944. godine stigla ona depeša iz Londona… koja je ostavila na cjedilu onu uzornu Vojsku trojki.
Vidjećete, ima sistema u novoj laži. Dosad su siktali, pobili ste nam cvijet srpske omladine na Sremskom frontu. Više neće, bar ne uvijek, i prostački. Zašto? Jer će te mrtve mladiće da zloupotrijebe. Zasad su oni jezgro jugoslovenske vojske koja je 1945. godine pobijedila fašizam, a uskoro će se transformisati u svesrpsku vojsku (mislim da će biti dobrovoljačka!) koja je na svojim plećima iznijela balkansku golgotu u Drugom svjetskom ratu. Idemo na novu doktrinu: Čije žrtve, toga i pobjeda. Zato, prebolimo Sremski front (do skora: nepotreban, do prekjuče: sračunata klanica srpske budućnosti).
Četnici su slomili Hitlera. Nevidljivi neprijatelj je najopasniji! Svi smo bili antifašisti, i šlus!
Isto važi i za četnike u Crnoj Gori. I Anšlus!
Historici. Histerici. Istoričari državo-tvorovi. Smrde!
U centru Beograda, ispod Tašmajdana, postoji vojni bunker koji su sagradili hitlerovci u toku Drugog svjetskog rata. Vele, tu je bilo rezervno komandno mjesto okupatorske armade. Dok gledam snimke te impozantne utvrde, za tren se izmještam u ta teška vremena. Kako su ti naci-đavoli sve to uspijevali? Koliko je bilo zemljanih radova! Koliko je cementa valjalo dopremiti! Koju silnu armaturu su trebovali! Sve to pod nemogućim uslovima ometanja od četničkih antifašističkih snaga u Srbiji! Taj Germanski soj…
Novine su u utorak 10. maja 2005. godine javile da je na Samitu državne zajednice Srbija i Crna Gora govorio Vuk Drašković. Navodno, šef je diplomatio izgovorio metaforu dana: opisao je našu državnu zajednicu kao pticu koja leti unazad (asocijacija na neku mitsku pticu jednog staroameričkog naroda). Citirano je: “Ona vidi odakle dolazi, ali ne vidi kuda ide”.
Govornik je izvesno mislio i na retrogradnost Crne Gore, premda nije govorio o malom jatu. Njemu više odgovara vizija jedne unitarističke nazadguzne avis-kreature.
U nedjelju, 15. maja slušam državne TV vijesti da je upravo na Ravnoj gori u toku državna svečanost, oficijelno se obilježava šezdesetogodišnjica četničke pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. (To je ona pobjeda iz 1945, koja je malo pritvrđena 1995.).
Ustanem da otvorim prozor i provjetrim sobu, kad imam što da vidim! Čudno znamenje na nebu iznad Beograda – grdna jedna ptica leti u pravcu boljeg sjutra. Gleda ka Ravnoj gori; anusom je okrenuta svijetloj budućnosti…
