Crn oblak koji stoji na nebu istorije iznad odnosa Srbije i Crne Gore je naravno aneksija (može se reći i aleksija) Crne Gore od strane Srbije na kraju Prvog svjetskog rata. Postoje i druge, ljepše riječi od aneksije – ali to je to. Pojela maca, kao Njemačka kad je pojela Austriju posle Hitlerovog dolaska na vlast (svejedno, koliko je narod u Austriji griješio ili ne griješio, istorijski sagledano). Rekla vračara, vraćanja Nikole neće biti, nema države Crne Gore, ni bolje ni gore, ni dolje ni gore – Crnogorska mora: Srbija će, mora se, do Mora.
Onda je, kroz sto godina, vlast u Crnoj Gori poništila akte prisajedinjenja. Kao da ničeg nije bilo.
Graknuli su od ijeda ljudi na vlasti u Srbiji. Ministar Dačić je u besu govorio nešto ovako: Kamo sreće, da se nikad nismo ni upoznali! A kad pogledamo, šta se sve to tiče Srbije? To je bio intercrnogorski sukob. PoluCrnogorac Kralj Aleksandar je Zorkin sin; i svi drugi akteri tih ujdurmi su ili Crnogorci, ili Hercegovci. Niko to iz Šumadije ne bi na taj način uradio, mi smo finiji i imamo druge prioritete. To su zakuvali brđani, plahoviti Dinarci i neka izvoledu da zbrku razriješe između sebe.
Jest, tako je govorio ministar iz Žitorađa, o nekim ljudima iz Kamenrađa.
A onda sam ja usnio morbidan san. Kao, ministar nastavlja svoj monolog i daje primere napretka kada je na vlasti u Srbiji bivao čovjek Srbijanac. Evo, veli, Slobodan Milošević. On je poreklom iz Pož… ups! Lijeve Rijeke (Kaš, kaš.). Hteo sam reći, Zoran Đinđuć; on je poreklom iz Beo… ups! Bosanskog Šamca. (Kaš, kaš.) Na pameti mi je Boris Tadić. Naš čovek, poreklom iz Šum… ups! Krnje Jele. (Kaš, šaš. Šta mi je danas s grlom u jagode.) Ali evo, sad imamo nešto drugo, Vučića: starinom iz Kos… ups! Čipuljić kod Bugojna. (Kaš, kaš.) Vidite li, naši ljudi Srbijanci kad su na čelu Srbije, nema problema kao 1918! To sam hteo da naglasim i potkrepim primerima.
Trgao sam se iz sna. Somnabulno sam recitovao Srbina Lazu Kostića, Prečanina:
Srce moje samohrano,
ko te dozva u moj dom?
neumorna pletisanko,
što pletivo pleteš tanko
među javom i med snom.
Srce moje, srce ludo,
šta ti misliš s pletivom?
k’o pletilja ona stara,
dan što plete, noć opara,
među javom i med snom.
Srce moje, srce kivno,
ubio te živi grom!
što se ne daš meni živu
razabrati u pletivu
među javom i med snom!
Potežu se u stihovima krucijalna pitanja: a) Je li u Srbinu srpsko srce? b) Zašto se ono bavi pletenjem? c) Zašto isplete, pa raspara? d) Zašto to srce unosi smutnju u srpski razbor?
Kad sam se na kraju sasvim rasanio, osjetio sam olakšanje. Ta, san je laža a Bog je istina. Samo, je li trenutno Bog Šumadinac?
Karl Fridrih Hijeronim Münchhausen (1720 – 1797) je bio rasni lažov. Očito, jedna koloritna, savremena ličnost. Da je živ, ne bi se odvajao od mikrofona, slušali bismo ga na konferencijama za štampu i u Skupštini. Ta dovoљno je znati samo ovaj fakat: držao je stranu Rusa u sporu sa Turcima. Zbog evropskih delegata koji nas posete svako malo, izraziću svoju korektnost na engleskom: I do not wish you to think ill of this man in the slightest. Jedino, ne mogu da prežalim što je ovaj baron Nemac. Oteo nam je slavu lažova, i to nemajući mikrofon, svojim metodom brkaњa sna i jave. Na žalost, Laza Kostić (1841 – 1910) nije razumeo trend u svojoj pesmi “Među javom i med snom”. Ta nije reč o tome da je naše srce smušeno (gađao ga živi grom!) te ne da mozgu i živom tkivu da se razabere u pletivu sna i jave, no je reč o protivno drugačijoj ideji – da se tendenciozno pomešaju san i java kao u crtanom filmu. Možda još nije kasno da se opametimo i pribeležimo naše domaće laži i minhauzen-sindrome (privlačeњe pažњe insceniraњem ugroženosti). Evo mog priloga:
Kao dečko, sanjao sam da šetam u Svilajncu kroz park iz doba Jure. Tu me jurilo čudovište zvano igvanodon (tačnije Iguanodon bernissartensis). Na prevaru sam ga ubio, ali kako tačno ne znam, jer sam se od straha prerano probudio. Ovih dana, planinareći po buџacima planine Cmiljevice naišao sam, na lokaciji Mokri Do, na kostur te praptice koju davno bijah usmrtio. Slikao sam se za uspomenu i dokumentaciju (u desnoj ruci nije mikrofon RTV, nego štap).
