U sumanutoj potrazi za identitetom, traže se činjenice koje su “naše, i samo naše”. To je proces koji nas čini gordim. Malo se uviđa da na taj način se pogubno izolujemo i kopamo jamu u koju ćemo upasti. Toliko daleko smo otišli da izmještamo datume.
Niko ne smije da bekne protiv julijanskog kalendara SPC. A pošto tek niko ne smije za zucne protiv SPC, jer je ona okosnica srbskog identiteta, to znači da niko ne smije da dovede u sumnju da smo mi julijanski narod. Izmjestili smo Novu godinu za četrnaest dana u odnosu na razvijene i uticajne zemlje naše Planete. Nijesmo napakostili njima, ali nanosimo štetu nama samima; ako ne štetu, a ono nevolju. Skupo smo platili taj aspekt identiteta.
Nedavno smo Dan pobjede 9. maj premjestili u 10. maj. A što – to je zamalo pa vojna tajna! I carevi smo što se te pretumbacije tiče. Nikome to još nije palo na pamet. (Dobro, i Amerikanci su vješti; Međunarodni dan rada, kako bješe, obilježavaju početkom septembra; manje kišno vrijeme u odnosu na prvi maj, šta li?) Niko nema što Srbin imade. Identitetski pečat!
Bježanje od civilizacije jeste ’originalno’, ali na duže staze pogubno. (Na primjer, ako se potpuno odamo pijanstvu zaljubljenosti u ćirilicu, može nas to odvesti na staze koje nas udaljavaju od savremene informatike i svega što gravitira računarstvu. Imaćemo identitet i samo identitet. Jalovi identitet, tako nam bog pomogao.
Još malo i, bojimo se, vojna tajna kao takva će biti naš identitetski znak. Mangupi će moći sve da krivotvore i sakriju pukim stavljanjem pečata sa slovima VT. Onda će nam preostati da zapjevamo sa Tozovcem: U Srbiji vojna tajna / srce mi je salomila…
