Pročitao sam nedavno pri kraju ovoj vrelog juna 2019 članak Ljubomira Živkova ’potražujem!’. Smešno i tužno u isti mah, a napisano maestralno, učeno i stilski neprevaziđeno. Pisac se žali da je odžeparen na liniji 31 u Beogradu. Pokazuje da je i gradska vlast odgovorna za nemili incident i traži da mu pokriju pola troškova. Da ne bi išli na naš ili sud u Strazburu.
Štivo me inspirisalo da i ja borim za jedno svoje građansko pravo, ako nedjelo nije pravno zastarilo. Kupio sam 2005 godine knjigu Milovana Đilasa ’Besudna zemlja’. Taj prevod sa engleskog objavili su Politika nm i Narodna knjiga. (Za izdavača se potpisuje Miličko Mijović.)
Ubrzo sam ustanovio da sam doveden u zabludu i praktično opljačkan. U knjizi nedostaju stranice 319-334. Šta to znači? Prodata mi je kvarna roba, to sigurno. Podvljeno mi je kao čitaocu i građaninu. Knjigu sam kasnije koristio kao argument u razgovorima i u člancima a da zapravo ne znam šta je autor stvarno rekao do kraja? Time mi je Miličko priredio potencijalnu intelektualnu blamažu. Pretrpio sam štetu materijalnu, kupujući govno misleći da je pita. Miličko zna iznos te materijalne štete, to jest cijene knjige, ja sam zaboravio. Pretrpio sam dakle i štetu profesionalu, intelektualnu, zovimo je kako hoćemo. I treće, pretrpio sam štetu duševne boli, ona je uvijek na sudu zamašna. Tu se krije moje potraživanje od Milička (Miličko je ovđe samo simbol one ruge strane koja mi je zagorčala život i od koje tražim satisfakciju). Koliko je to potraživanje? Dogovorom možemo da je odredimo, ako do dogovora dođe te se izbjegne mrsko suđenje.
Onda, gubio sam i vrijeme, koje je naravno novac. Morao sam da nađem original Milovanove knjige, prvo štampane na engleskom. Onda da pronađem nedostajuće stranice i da ih sam prevedem. Sve sam to učinio!
Zbog čega je došlo da čupanja 15 stranica iz originala, u velikoj ćutnji? Mogu samo da nagađam i pošto su hipoteze zanimljive, reći ću ih.
Đido stavlja tamo na strani 339 kontroverznog profesora srbistu-četnika Dragišu Boričića u nezgodan kontekst. Moguće je da to nekome u lancu izdavanja nije prijalo. Zar Pesnik Akademik nije otkrivao u SANU nekakvu tablu sa imenima mučenikah stradalih od NO vojske; na tabli je i Dragišino ime.
Druga hipoteza je ozbiljnija.
Na strani 351 Đido govori o diktaturi koju je zaveo 6. januara 1928. Kralj Aleksandar. A u Trećem milenijumu se mora o Kralju Aleksu govoriti afirmativno. A ne kao Svetozar Pribićević i Milovan Đilas. Kako to afirmativno? Lijepo je i slikovito objasnio Vuk Drašković u svom romanu Aleksandar od Jugoslavije. Pa izvolite pročitajte.
Ipak, kao ozbiljan potraživač svojih prava i imovine moram da citiram kako Đido govori o Šestojanuarskoj diktaturi, budući tada mlad čovjek, đak, u varoši Berane. Izvještaj mu je skoro novinarski britak u javljanju sa terena:
“The dictatorship of January 6 suppressed all political and even intellectual activity. It was an exceptional event in my life as well. For many it came as a cataclysmic earthquake. All their established conceptions and ways were shattered. I was then, in the eighth grade, an eyewitness to the submission and withdrawal of people, as though the frigid darkness of midwinter had fettered men’s souls. Most people approved the king’s action, though irresolutely: the state and unity of the country had been saved, and Parliament had been incapable anyway. Apart from this public approbation, however, there reigned a cold silence which obviously angered those who had eagerly greeted the dictatorship, and there were such even among the teachers, particularly those who had not finished their degrees and who hoped to gain a sure livelihood by their vociferousness. Hitherto indiscernible men now rose to the top tavern keepers, police clerks, village scalawags, and men generally ready for any desperate deed for the sake of politics and personal ambition.
The district chief, a peaceful and unassuming man, became the most important figure, despite his own wishes. Everybody began to bow to him, to greet him, and to fawn on him, even on the street, in front of others. Till then few people knew or even notice him. He, on the other hand, assumed the role of a generous man who had understanding for everybody and, moreover, for everything.
The dictatorship did not alter life fundamentally, at least not as I understood the state of affairs: the government, the real one – of gendarmes and policemen – had been ruthless and all-important even before. But before, people had not been afraid to talk, and in the towns they had not greatly fears the police; their elected representatives were of some account. What the dictatorship did was to make an end of free speech, which most people apparently value as much as bread. It did not even touch the material life of the people, at least so it seemed. Indeed, at first it even seeded that things might be better and certainly simpler, without sterile party feuds and elections that decide nothing. The majority, at least in y part of the country, greeted the dictatorship with relief, despite general misgivings. It was the educated men who regarded it with the greatest suspicion and secret dissatisfaction, especially those who had hitherto been active in political parties.”
E ovo se u Trećem milenijumu nekome nije dalo prevesti. A nekome se nije dalo dati čitaocu na tržište. Ali su naplatili kao da je sve cakum-pakum. Ovaj je citat i aktuelan, to je gaf.
Odoh da skiciram prototip tužbe. A odbrana je unapred poznata: nenameran propust, tehnička greška, dešava se.
