Ja se sad ne mogu setiti tog inače poznatog imena. Pričalo se, i to je zabeleženo možda čak i kod Riplija, da dotična osoba ima čudan strah, zaziranje, da ruča u prisustvu drugoga. Hranu je držao u fijoci radnog stoja. Kad ogladni, napola izvuče fijoku i posluži se. Ako bi se desilo, a dešavalo se, da neko ipak naprečac zakuca na njegova vrata baš kad mu je fijoka otvorena i usta puna – smesta je zatvarao “kantinu” i bivao neopažen u aktu hranjenja. Takav je to bio čovek, postupak ne podleže komentarisanju! S ovim u jednoj zabavnoj vezi:
Daleko od toga da je naučni život u Vinči bio lišen šale i smeha. Da ilustrujem zabavnom pričom koju nam je preneo dr Božidar Aničin jednom kad smo bili relaksirani završavajući važan posao.
Žalio sepovremeno naš mentor da često zaboravi ovu ili onu važnu teoremu ili matematičku formulaciju, koju je inače mnogo puta studirao i koristio. Prosto, moram još jednom da okrenem udžbenik na datoj strani, da proverim, i ustanovim da je sve OK, govorio je. Zbilja, ima dosta pojedinosti, finesa, može da se potkrade greška. Ništa osobeno. Ono što ga je pomalo frustriralo, jeste da drugi, naročito kolege sa Fizičkog fakulteta u Beogradu, strogo paze da ne odaju svoje nedoumice i rupe u trenutnoj memoriji, kad je reč o matematičkoj fizici. Kako uspevaju?
Jednom je Aničin otišao kod kolege sa Fizičkog fakulteta. Ovaj ga je srdačno primio u svom kabinetu. Aničin je zapodeo razgovor o nekim temama, izgleda tendenciozno, koje se tiču i upotrebe integralnih teorema, na primer Stoksove teoreme. Hoće li iz glave, kao iz topa, sagovornik reći što treba znati o tim formulacijama?
Aničin je uočio da je u toku razgovora profesor sa druge strane radnog stola malo otvorio svoju fijoku. Spuštao je pogled, diskretno dabome, kao da munjeviti nešto čita i preslišava se. Jednog momenta je Aničin naglo ustao i krenuo ka toaletu, izvinjavajući se. U magnovenju je pogledao u sadržaj fijoke: tamo je bila ceduljica sa krupno i pregledno napisanim bitnim teorijskim formulama.
Posle toga događaja, bolje sam se osećao – veselo nam se poverio dr Aničin. Smejali smo se od srca. Nije u tom smehu bilo zlobe. Kolega profesor nije ni malo izgubio u našim očima. Ali da smo zapamtili poentu, jesmo. Terali smo Aničina, koji je znao da bude zabavan kozer, da još jednom ponovi šta je, gledajući ukoso, uočio kao duhovnu hranu u diskretnoj fijoci na fakultetu. Veselost sve nas razgalila je. Poenta je bila neočekivana i pun pogodak!
Retki su istraživači koji imaju tu vrstu operativne memorije da ne koriste podsetnik. Ostali se i ne trude u toj vrsti takmičenja. Mentalnu snagu uprežu prema drugim aspektima razmišljanja. Sporno je samo što se neki upinju da prikrivaju metode svog prisećanja, a sasvim nepotrebno i na učenički banalan način.
